Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka ugostila na Polkaviewu predsjednika Gradskog vijeća Karlovca, predsjednika Gradske organizacije HDZ-a i ravnatelja Gimnazije Karlovac... Intervju prenosimo na KAportalu u cijelosti...

Rođeni ste u Stuttgartu, završili osnovnu školu u Metkoviću, srednju u Sinju, fakultet u Zagrebu, zaposlili se u Ivanić-Gradu i naposljetku ste došli u Karlovac. Zašto su se Mandići toliko selili i jeste li se smjestili?

Sadržaj se nastavlja...

Šalim se na svoj račun, da sam putovao za Zagreb i izašao na postaju kad sam ugledao svjetlo misleći da sam stigao, a u biti sam sišao u Karlovcu. Kad me pitaju od kuda sam, odgovaram da imam krizu identiteta. Dijete sam gastarbajtera, koji su otišli u Njemačku u prvom valu ekonomske emigracije nakon Drugog svjetskog rata. Potječem iz Ljubuškog, a u Metkoviću je stari napravio kuću. Pohađao sam klasičnu gimnaziju u Sinju. To je inače sjemenište. Htio sam biti svećenik, pa sam upisao filozofsko-teološki fakultet, objedinjeni studij u Splitu. Diplomirao sam u Zagrebu, gdje sam se nastanio. Prihvatio sam 1998. da sam neozbiljan za svećenički poziv. U Karlovac me 2001. doveo posao u Gimnaziji. Oženio sam se, došli su klinci i jesam, napokon sam se skrasio.

Ne odlazite, dakle, iz Karlovca?

Smirio sam se tu. Kad pogledamo unatrag postaje jasno da se dogodilo sve suprotno od planiranog, ali bolje. Ne mogu se požaliti, da me život nešto posebno mučio. Od oca sam pokupio stav da se ne treba ničega bojati. Na fakultetu sam potom naučio da hrabrost nije odsutnost straha, nego spremnost suočiti se s njim. Živac nemirnog duha postoji, ali i obiteljska crta. Obitelj je temelj stabilnosti i mira. Evo, u Karlovcu sam. Klasični sam HDZ-ovac po tome što sam nagomilao funkcije. Ranije smo u HDZ-u razgovarali o tome da ne gomilamo funkcije, a zatim smo shvatili da to baš i nije lako. Šalim se.

U intervjuu za KAportal ste spomenuli da se s gradonačelnikom Damirom Jelićem poznajete još iz gimnazijskih dana. Kako, ako ste gimnaziju polazili u Sinju?

Ne, znamo se od 2001. Tada se u Gimnaziji skupilo dosta mlađih profesora kao što smo Jelić, Goran Jakšić, Gordan Begler, Slaven Lulić, ja i drugi. Svatko od nas je našao neki svoj put.

Nedavno su održani mjesni izbori. HDZ je pobijedio kao predvodnik "domoljubne koalicije". Sami ste spominjali da su mjesni izbori izbori za nogostupe i da se oni ne dijele na lijeve i desne. Zašto ste se onda nazvali domoljubnom koalicijom?

Priča o ovim izborima i domoljubnoj koaliciji je ispala kilavo. Kada smo predavali liste predstavnik jedne političke stranke je novinarima spomenuo taj izraz i to je izašlo u javnost. Nisam spominjao "domoljubnu koaliciju" u nijednom intervjuu. Taj se izraz preslikao s nacionalne razine. Što se tiče samog pojma, nemam ništa protiv njega, dapače. Inače smatram da domoljublje nema stranački predznak.

Ako je ovo "domoljubna koalicija", ostali nisu domoljubi?

Ne mora to tako biti. Na nacionalnoj razini je ta kovanica složena vjerojatno po logici koja vlada u politici da morate biti što jasniji. No, to nama ne pripada a priori i to ne bismo smjeli privatizirati. Izlazak birača na mjesne izbore iznosi dvadesetak posto. Izašli su oni koji su zainteresirani. Ne treba raditi veliku famu, mada bi bilo bolje, da je izlazak veći. Mi smo stranka koja u svakom mjesnom odboru i u svakoj gradskoj četvrti ima svoj mjesni ogranak. Često od oporbe, prvenstveno SDP-a, čujemo kako smo mi ruralni, a oni nešto posebno urbani, što je podjela koja je sama po sebi pogrešna. Jednako su važan nogostup na Popović Brdu kao i u Novom Centru. HDZ je ipak organiziraniji. Koliko god to bilo nekima krivo čuti, bliži smo ljudima na terenu. Motiviranost članstva igra ulogu, no recimo da to članstvo ima svoj slijed. Bili smo uvjereni, da ćemo dobro proći, no malo nas je ipak iznenadio rezultat.

Rečeno je da je to najava pobjede na izborima. To su ipak mjesni izbori s vrlo malim izlaskom.

Izbori su najbolja anketa. Kada Crobarometar ili Ipsos plus objave rezultate na temelju uzorka od tisuću ispitanih, to se smatra relevantnim. Ovdje smo imali uzorak od deset tisuća birača. Razina izbora nije, naravno, usporediva. Nacionalno nam se događa to da je Vlada pogubila konce, što nije dobro ni za njih ni za nas. Nama ovo daje neku sigurnost u pobjedu. Svojima u HDZ-u uvijek postavljam pitanje zašto smo uspješni, jesmo li mi toliko dobri ili su oni toliko loši. Demokracija je sukob, bit demokracije je u njemu. Ono što je ružno u politici – a previše je toga – jest što onog drugog morate diskreditirati, da biste pobijedili. Politika je kod nas doživljena kao nečist posao. Ima tu temelja u našoj tranziciji. Dobro je što se mijenja politički kontekst.

Zašto se i dalje na nacionalnoj razini stvara ideološki rascjep? Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti kaže da je to zbog toga što u suštini nitko nema suvisle programe i javne politike, pa je tako SDP nepripremljen došao na vlast, a niti HDZ nije objavio svoj gospodarski program. Ima li HDZ jasan program i bi li spreman izašao na izbore, da se održavaju u svibnju?

U javnosti je percepcija da HDZ kopa po jamama, no ako se vratimo tri godine unazad, vidimo da je SDP preko Bleiburga počeo otvarati te teme. Narod se šest mjeseci bavio time što je ukinuto pokroviteljstvo nad obilježavanjem stradanja na Bleiburgu, upravo stoga što javne politike nisu postojale. U toj igri politike pomičete figure, da političkog protivnika zeznete. SDP je prije tri godine došao na vlast i dobio apsolutnu moć s uvjerenjem da je to stoga što su dobri, a to nije bilo točno – HDZ su birači kaznili. Zbog tog osjećaja moći su izgubili dosta vremena. Ne mogu govoriti uime predsjednika stranke Tomislava Karamarka. Imam dojam da naši, ovi gore, znaju što rade. SDP je prije tri godine imao priliku ostati na vlasti 20 godina. Sada ponovno govore, da su HDZ-ovci kriminalci i tako dalje. Generalizacije si mogu priuštiti Nenad Stazić ili Gordan Maras. No, odgovornost premijera je politička higijena. Kada je prihvatio taj diskurs, shvatio sam da od toga nema ništa. Kada kao predsjednik Vlade, kao netko tko ima najveću efektivnu političku moć u državi, prihvatiš takav diskurs, znači da nemaš sadržaj kojeg možeš ponuditi.

Zar ne mislite da to sada radi i Tomislav Karamarko?

HDZ se ne bi smio zezati. Uvjeren sam da će na sljedećim parlamentarim izborima pobijediti. Ne smijemo raditi iste greške kao SDP. HDZ će dobiti izbore, no mora biti svjestan toga da će to biti tako zato što su ovi drugi radili katastrofalno. Nije pitanje HDZ-a, nego Hrvatske. Spustit ću priču na razinu Karlovca. Naša oporba već pet godina kritizira da nemamo viziju, projekte, ništa, a Grad Karlovac je – po Ministarstvu financija – primjer dobrog upravljanja proračunom, odnosno dugom. Morate se s jedne strane braniti od toga da niste toliko nesposobni, a s druge znate da novca nema i da trošimo kredit. Dizani su krediti, da bi se u prosvjeti povećavale plaće. Kako to predstaviti i ponuditi konkretna rješenja? Neće biti dobro, ako se sve svali isključivo na narod. Dosta je negativno u medijima predstavljena priča o suradnji HDZ-a s njemačkim institutom oko izrade gospodarskog programa. Bio sam na klauzuri i bio je tamo jedan gospodin s frankfurtske burze koji je stvar postavio vrlo jednostavno – princip da se troši što nije zarađeno nigdje ne funkcionira.

Hoće li HDZ imati snage rezati javnu potrošnju?

Nadam se da si nećemo dozvoliti grešku, da ne povučemo poteze za stabilno funkcioniranje države.

Često se kaže da se većina iz HDZ plaši distancirati od žešće nacionalističke retorike, pa često kažu: "Da, osuđujemo ustaške zločine, ali tu su i komunistički". Zašto uvijek to "ali"?

Reći ću to bez "ali". Prije šest ili sedam godina klinci su u sklopu nastave povijesti otišli u Jasenovac. To je bilo godinu nakon što sam postao ravnatelj. Došao sam sljedeće godine profesorici i predložio odlazak u Vukovar, i otišli su – svake godine odu u oba grada. Potka programa je žrtva. Dogodi mi se zatim da mi jedan đak dođe u ured i kaže mi: "Roditelji su htjeli da Vas pitam kakve veze imaju Jasenovac i Vukovar". Mislio sam da je riječ o provokaciji. Pitam ga što on misli, a on mi počinje iznositi neke povijesne činjenice. Žrtva je zajednički nazivnik. U Jasenovcu su ubijani sa zvijezdom petokrakom, a u Vukovaru su ubijali sa zvijezdom petokrakom na čelu. U HDZ-u su isto ljudi od krvi i mesa. S mirnom reintergracijom Podunavlja trebalo je uraditi "društveno čišćenje pamćenja". Komunizam je bio totalitaran sustav "s ljudskim licem". Svatko dobronamjeran je u isto vrijeme i antifašist i antikomunist. U potki fašizma i komunizma je isključivanje Drugoga. Gdje god imam mogućnosti kažem da je NDH zločinačka tvorevina. Očev otac, moj djed, je završio kao domobran na Križnom putu, pokupili su ga negdje. To su stvari koje ostaju u svijesti ljudi. U Poljskoj je lustracija rigidno obavljena. Jesmo li mi to morali tako učiniti? Mislim da ne zbog Domovinskog rata u kojem su mnogi imali priliku boriti se za demokraciju, da se izrazim tako patetično. Radim razliku između antifašizma i komunizma. Ne sporim da su i komunisti bili ljudi od krvi i mesa. Nekidan je bio u Karlovcu Bloger Krule, kojeg obožavam.

I kada dere po HDZ-u?

I tada. Na njegovoj facebook stranici je skupna fotografija iz nekog kluba gdje svi pokazuju srednji prst kameri. Na njoj ste morali vidjeti ženu prekriženih ruku. Odmah sam se sjetio fotke sa stadiona u Berlinu gdje je masa pozdravljala nacističkim pozdravom, ali je samo jedan stajao prekriženih ruku. Masa je čudo. Što se Hrvatske tiče, propuštena je prilika. Da li je kasno? Jest. No, nije kasno da mlađe ne opterećujemo. Pustimo ih da razvijaju demokraciju i državu. Mnogo ih je umrlo, a da nisu doživjeli pravdu. Mislim da je vrijeme da se opustimo.

Foto Igor Čepurkovski