Alain de Botton osnivač Škole života tvrdi da je ateizam sekularna religija koja teži već ovdje preko religijskih gesti i obreda pružiti ono što teistička religija nuđa s onu stranu. Friedrich Schiller predložio je da bi nam umjetnici trebali podariti modele sekulariziranih “svetaca”, herojskih figura uvida i simpatije koji bi nas primjerom trebali inspirirati. Ova dva primjera na kraju naveo sam da se vidi kako je ipak nemoguće pobjeći od sebe i istine da je čovjek religiozno biće, a vlastito nevjerovanje pokušava se tumačiti tuđim pogreškama. Još malo zornije postalo mi je sve to jasnije kada sam kao onaj staroga kova koji njegujem stare navike: cigareta, kavica, novine i tek nakon toga rituala može početi dan. Tako neki dan pijem kavicu i naletim listajući novine na članak u Jutarnjem listu: Novi ateisti. Novinarka pronašla nekoliko ljudi koji su kao uspjeli pobijediti strah od vampirskog društva vjerujućih i progovorili o svom ateizmu. Kao ugroženi su, društvo ( kao da oni nisu dio društva) smatra ih kao “one s kojima nije nešto u redu”. Vrlo je nezgodno ako neistine iznose oni koji tvrde da su spoznali istinu. Koliko god mi kritizirali naše društvo ono ipak stanuje u gornjem dijelu europske kuće po toleranciji na vjeru ili nevjeru, bez obzira koliki se broj izjašnjavao vjernicima ili kršćanima. Čitam puno ali nigdje nisam našao potvrdu istinitosti njihovoj tvrdnji ” da često dobivaju etiketu – komunjara i progonitelja svega što je hrvatsko”. Bilo bi dobro da su to potkrijepili barem jednim dokazom. Tvrde da je nepoželjno biti ateist. Zašto bi bilo nepoželjno? Ima li egzaktnih dokaza da su ateisti nepoželjni? Odgovora nema. Tek tvrdnje, samorazumljive. To što se toliki broj stanovnika izjašnjava vjernicima ne znači da su i vjernici. Dobar dio njih jesu praktični ateisti. Čovjek je najprije čovjek. Mjerilo je čovječnost, a sve ostalo je nadogradnja, izbor u slobodi.
Molekukularni biolog Boris Lenhard tvdi da je teologija isto što i odvjetništvo kojima nije cilj spoznati istinu nego obraniti svoga klijenta usprkos činjenicama. Nadalje tvrdi da teologiji nisu strani izmotavanje, opskurantizam ( zamračivanje istine), nečasne manipulacije. No ni on ne nudi nijedan dokaz za svoje tvrdnje. Trebali bismo sve to od prve prihvatiti kao dogmu, nešto ex cathedra. A što – ako teologija jest traganje za istinom? Ne onom ljudskom, trenutnom nego istinskom i vječnom. Pokušaj odgovora na temeljna pitanja? A što ako se ne izmotava nego nam u lice sasipa istinu koju ne želimo čuti, ni vidjeti. A što ako nam ne zamračuje, dapače otkriva nam svu sitinu o nama, našoj ograničenosti u spoznaji i djelovanju? Teologija ne može manipulirati jer teži istini, ali njome se može manipulirati, kao i ateizmom. Može se sa svime manipulirati. Začuđuje tvrdnja jednog od sudionika, koji usput pretendira biti filozofom: da religija počiva na vjerovanju ili više natprirodnih bića, na objavi, na ritualima…i slično, a ateizma na temelju spoznaje. Vjera ponajprije počiva na temelju spoznaje i iskustva. Priznajem da sam očekivao ipak neko suvislo obrazloženje te pomno odabrane elite ateista. Ali od svega toga ništa, tek poneka nebuloza, političko amaterska procjena i naravno polovica teksta pljuvanja po Katoličkoj crkvi. To mu valjda dođe kao začin jelu. Uvijek popularno, još ako dodaš malo egzotike u vidu pedofilije i stvar je riješena. Najvjerojatnije da su moja očekivanja bila veća od svih tih nemuštih, stereotipima opterećenim odgovorima, garniranim popularnim ljevičarskim bezvezarijama. Bilo bi mi Ok da su govorili o svom ateizmu, ovako ispada da zapravo sav taj ateizam plod je vlastite nesigurnosti koji se pretvara u agresiju prema teizmu čije oličenje vide u Katoličkoj crkvi.