U svoje vrijeme dobar dio ljudi uživao je slušati radio Erevan. Njihovi štosevi bili su fantastični, razvaljivali su sve živo. Kad čovjek gleda danas Hrvatsku ne treba mu radio Erevan da bi se najprije od smijeha, a poslije od muke hvatao za trbuh. 1968. godine poznati književnik Milan Kundera izdaje svoj glasoviti roman: Nepodnošljiva lakoća postojanja. Kundera u romanu precizno bilježi stanja svojih junaka i propituje njihove motive i odnose te ih skeptično komentira. Kontekst romana je “praško proljeće”.
Nažalost Hrvatska nema svoga Kunderu, čovjeka koji bi bio u stanju zabilježiti stanje, secirati junake naše javne scene, koji bi propitkivao njihove motive. Recimo, bilo bi zanimljivo napisati knjigu o Predragu Matvejeviću promotoru vlastite ugroženosti od Hrvata i njihove države, a da u isto vrijeme ne osjeća nimalo stida, nevoljkosti od te države, ne zna nitko zašto? Primiti odlikovanje i u njoj živjeti svoje umirovljeničke dane. Hrabar je to čovjek, živjeti usred primitivne i krvožedne rulje Balkanaca koji ne mogu shvatiti ni prihvatiti genija čiji se opus mjeri jednom knjigom: Mediteranskim brevijarom. Recimo, da je on intelektualac kojeg smućuje svakodnevna banalnost pa se jednostavno pogubi. Pa i veliki Einstein znao se pogubiti u svakodnevici. Zašto ne bi i Matvejević?
Možda bi bio zanimljiviji novi vladar Brijuna – Rade Šerbedžija. Čovjek, tako bar pišu, govore – svjetske slave, silnih milijuna zelenbača. Kako je dobio na poklon uz more kuna i cijeli otok na njemu osnovao obiteljsko poduzeće i izvodi predstave u stilu: Novo carevo ruho. I dok stotine tisuća Hrvatskih građana mukotrpno otplaćuju stambene kredite, on kao zaslužni i svjetski čovjek šapće Vojku u Rijeci: stari, znaš ja bi se vratio, al’ nemam stan, a familija velika. Sjećam se one njegove pjesme, imam negdje još tu logplejku: Ne daj se Ines, možda ju prepjeva u: Ne daj se Rade. Svojevremeno svi su se sprdali s Mudrovčićem, kao donio Tuđmanu neke patente iz Kanade. Svi očekivali tu novost iz bijeloga svijeta, a ono ništa. Jedan od likova Kunderine knjige na hrvatski način mogao bi biti i Miroslav Radman. Čitam u Wikipediji o njemu. Smrzneš se od toga koliko toga ima. Ima jedan crvić koji me ne da mira: pa dobro kad je taj čovjek to i to – kako to da mu nitko, pa ni Ameri nije dao neku zgradurinu, obnovio je, opremio je, dao mu parusine pa nek još nešto epohalno napravi. Tako glasoviti, produktivan, a bez love u svijetu. Nema tamo Fuchsa i HDZ-a, a opet nema love za našeg Miroslava. Nije vrag da je i tamo Katolička crkva tako moćna pa ljevičaru Radmanu zagorčava život, prijeći njegov um u otkrivanju novih stvarnosti ? Evo i njega i ovu hrvatsku Nedođiju. Mi jedini shvatili genijalca, dali mu atraktivnu zgradu, uredili je, opremili je i dali lovu za znanost.
Dok u isto vrijeme lagodno i povlašteno žive u Hrvatskoj trude se istu tu državu opanjkavati okolo po bijelome svijetu. Ili: svim silama gurali Radmana u HAZU, kad nije ušao navala tekstova kad je HAZU niš koristi, hrpa budala, beskorisnih. Pa kad je tako što se navalili u HAZU? Ili je sve to neuspjelo razvaljivanje sistema iznutra? Uostalom ljevičarima je prirođeno nasloniti se na državne jasle, prodavati maglu i diviti se međusobno jedni drugima. I pričati u ugroženosti od desničara. Lijepa je ovo zemlja, ugodna za življenje, usprkos poteškoća u kojima se nalazi – i ekonomskim i društvenim, usprkos nesposobnosti političkih elita. I ljudi su izvrsni, ni manje , ni više nesposobni ili sposobni nego u drugim dijelovima Europe. I ova tri primjera gore navedena samo su tu kao mala ilustracija da nismo zaostala zemlja u kojoj žive neka divlja plemena. Zar bi ovako uspješni i svjetski ljudi željeli živjeti u zemlji divljaka, primitivaca? Mi smo fini ljudi. Uglađeni!