Na upit stranih novinara pokojni predsjednik
Tuđman, o njegovu odnosu prema eventualnoj pobjedi oporbe na
izborima odgovorio je doskočicom: ki bi da bi. Zapravo je to
jedino moguće bilo tako odgovoriti, jer na kondicionalna ili
hipotetička pitanja i nema odgovora. Jedino je rješenje biti
spretan i upotrijebiti doskočicu. Što bi bilo kad bi bilo ili što
bi bilo da nije bilo? Ili: što bi bilo da je bilo? Zanimljivo, na
pitanja na koja nema odgovora ima odgovora koliko i ljudi. I
svaki je pogrešan. Ovih dana suočeni smo s tim pitanjima i
pokušajima odgovora na ta pitanja. Recimo – što bi bilo da nije
bilo Franje Tuđmana ili kako bi to sve izgledalo da je bio netko
drugi? Znadete li vi odgovor? Naravno da znadete! Tko ga ne bi
znao. Ja sam jedan od rijetkih koji nema pojma što bi bilo i kako
bi bilo. Niti se time opterećujem. Mislim da je to najbolje.
Uostalom, što mogu promijeniti? Ili recimo – izgleda da smo
posebno narod lovaca. Lovimo godinama ustaše, četnike, udbaše,
partizane. Svako malo ulovimo u masi ljudi nekog ustašu,
otkrijemo da je neki naš susjed bio udbaš. A naknadna nam pamet
govori da nam se to i to u neko davno vrijeme dogodila stoga jer
je neki naš susjed bio “veliko uho” UDB-e. Možemo li se mi odreći
toga tipa lovstva i početi normalno živjeti? Odgovor je: ki bi da
bi! Može još i konkretnije: što bi bilo da u turizmu počnemo
prestati brojati turiste i noćenja a prihvatimo se ozbiljnijeg
promišljanja turizma kao privredne grane i ozbiljnog biznisa u
službi razvoja države? Malo gledam televiziju – uglavnom nogomet
(kad igra neki strani klub) i serije o životinjama ili putopise.
Ponekad pogledam Dnevnik, ali nikada ne završim. Sve moje
gledanje njega završava u prvim minutama. Tada počinju priče o
turizmu, noćenjima i sve se svodi na to. Dakle, sve se svodi na
to koliko je kapnulo love u državnu kasicu prasicu i koliko su
eventualno domaći uspjeli uloviti. I to je kao turizam. Kad
porazmislim onda najveće koristi od našeg turizma imaju Kina,
Tajvan, Indija, Japan, Argentina, Rumunjska, Bugarska. Turistima
prodajemo strane krpice, stranu hranu, strana pića. Što bi bilo
da mi strancima serviramo svoje ribe i ostale morske plodove,
svoju govedinu, svoja pića…da im prodajemo domaće krpice…? Tada
bi o turizmu mogli govoriti kao o nečemu ozbiljnom ili što smo
shvatili ozbiljno. Ne treba ići daleko. Sat vožnje do Slovenije,
Austrije i vidjeti kako se to tamo radi. I ovo najvjerojatnije
spada u sferu: ki bi da bi! Danas sam čitao Isusov govor
učenicima o odgovornosti i sjetio se knjige “Mali princ” kada
lisica govori Malom princu:” Odgovoran si cijeloga života za ono
u što si se upustio. Za svoju ružu, za ženu, za dijete, svoje
radnike, svoje susjede i bolesnike. Što bi bilo da se svi
odgovornije ponašamo u društvu i državi, svugdje? Ne odajem
nikakvu tajnu, ali još nisam doživio da netko iskreno požali što
je učinio grijeh jer je bacio smeće, strvinu u rijeku, šumu. Ovo
su tek sličice iz naše svakidašnjice s kojima se svi mi
susrećemo, razmišljamo o njima, svađamo se oko njih, surađujemo
oko zajedničkog boljitka, ali i sami upadamo u zamke. Na kraju je
bitno da usvojimo misao Harvey Coxa koja je ujedno i naslov jedne
od njegovih knjiga: Ne umri u čekaonici budućnosti. Nadam se da
će biti još lijepih dana za kupanje u našim rijekama: Ki bi da
bi!
Lovro Zaplatić