Ima stara izreka, ponovila ju je jednom zgodom u nekom razgovoru u Agatha Christi: nemojte se ženiti za arheologinju, jer će vam cijeli život kopati po vašoj prošlosti. Nije ugodno kad ti netko kopa po njoj, jer svatko od nas ima nešto u njoj što želi da ostane vječno “pod zemljom”. Najčešće se i dogodi da nam netko zagrebe po toj našoj škrinjici tajne i otkopa je. Ljudi različito reagiraju na to.
Ivan Miklenić, glavni i odgovorni urednik Glasa koncila u najnovijem broju istoga u svojim komentaru zagrebao je po toj škrinjici tajni. Naravno, da je izazvao burne reakcije pojedinaca. Možemo se složiti ili ne složiti s Miklenićevim analizama i načinom na koji ih provodi i objavljuje. I on sam nema pretenzije da je jedini posjednik istine po onoj: Roma locuta, causa finita! Svjestan je da se nalazi na tržištu ideja, podvrgnut kritici. I sam sam pristajući pisati na KAportalu bio svjestan da se mnogi, i to vrlo burno neće složiti s mojim pogledima, promišljanjima, ali to je normalno.
Čitao sam, prije par mjeseci, da su nekog udbaša pitali: kako to da u Hrvatskoj nije provedena lustracija. Kroz smiješak je odgovorio novinaru: a tko bi onda ostao? Stoga ne čudi što je Hrvatsko političko vodstvo šutke prešlo, a novine tek šaptom priopčile o Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine.
Kad posložiš ovu činjenicu, vidiš našu situaciju, sjetiš se Gramsijeve zabilješke u Uzničkoj bilježnici: Drugovi, kultura je važna, i Marcuseovu ideju o “raspršenoj dezintegraciji sustava” teško se oteti dojmu da je Miklenić bitno pogriješio u svom Komentaru.
Tko vlada danas u Hrvatskoj medijskom scenom? Ne novinari koji svakodnevno rudare teško zarađujući svoj kruh svakidašnji donoseći vijesti u svoje redakcije, strepeći hoće li im sutra netko tamo “dati nogu”. Ne vladaju oni koji svakodnevno pune medije tekstovima. Scenom vladaju kolumnisti, komentatori ponašajući se i pišući u maniri komunističke isključivosti, totalitarnosti. Jer tko ne misli, piše kao oni opdmah je nacionalist, fašist, klerikalac, tupavac, ruralac, neobrazovan etc. Da nešto na javnoj i političkoj sceni smrdi . smrdi, brate. Može se reći da je u nekim zaključcima Miklenić pogriješio, ali valjalo bi to argumentirati. Međutim kritičari teksta, što je opet voda na Miklenićev mlin izvlače državni novac Crkvi. Jednom zgodom to postaje sredstvo da se Crkvi predbaci njezina šutnja, drugi puta da treba šutjeti. Što samo pokazuje nedosljednost kritičara Crkve i njezinog javnog djelovanja. Dopuštam da je Miklenić pogriješio u svemu – zar nije dopušteno razmišljati drugačije, javno to iznijeti od uvriježenih mišljenja kolumnista, komentatora, političke elite? Zar to ne odaje gorku istinu o komunističkom totalitarizmu koji je negdje u ljudima prisutan, a ti ljudi zauzimaju vrlo važne pozicije u medijima, društvu, politici? Uostalom, Miklenić i nije bitan u svemu ovome u medijima ovih dana, on je poslužio samo kao povod za još jednu lavinu napada na Crkvu. A što se tiče novaca; bilo bi zanimljivo napraviti jednu studiju koliko država i društvo dobivaju tim novcem kojeg bi uskratili Crkvi, a koliko bi izgubili?
Crkva ne vodi politiku ove države, ni gospodarstvo, ne posjeduje neke utjecajne medije, mnogima smeta i ovo moje popovsko pisanje jedne kartice tjedno na KAportalu. Što ima pop tu tražiti? U JNA su mi rekli da ne mogu, usprkos izvrsnim rezultatima biti ni razvodnik – jer sam pop. Sve je, dakle isto i sada nakon 40 godina. Sve je to ista roba samo druga ambalaža.