Kada pokušam napisati nešto o Katoličkoj crkvi, ili izreći neki svoj sud uvije slijede komentari tipa: lova do krova, pljačka, te svećenici ovo, te ono…i tako svaki puta. No, ima i onih koji su odmaknu od love pa pokušaju pronaći što tamniji dio u povijesti i sadašnjosti. Pa i nije za to potrebno nikakvo umijeće kad je toga bilo, ima i biti će uvijek. Najvjerojatnije je učinila i nešto dobro kroz povijest i danas. Ili smo možda slični jednom karlovačkom spisatelju koji je pišući o Domovinskom ratu sve spomenuo, ali je dobro pazio da ne nijednom riječju ne spomene Caritas. Pobornici takovog razmišljanja imaju obilje materijala. Mogu čitav život potrošiti i još ne bi došli do kraja svojeg istraživanja “zločina Crkve”. Najveći dio tih i takovih kritičara i ne poznaju, niti znaju što je Crkva, a dobar dio niti želi saznati, jer bi u tom slučaju morali promijeniti mišljenje, a možda i život. Zadrže se samo na nekim pojavnostima, i to negativnima. Pokušaj odgovora takovim kritičarima bio bi jalov posao, ne stoga što se nebi moglo odgovoriti, nego jer oni i ne traže odgovor – oni ga znaju. Stoga ovaj tekst nije odgovor njima, više je to pokušaj govora o Crkvi iz nje same. Pokušaj odgovora zadržao bi nas na površini, na obali rijeke s koje se vide samo naplavine, ali ne i ljepota i život koje rijeka krije. U rijeku treba ući, zaroniti, zaplivati. Svoditi Crkvu na pojavnost u povijesti ili je gledati samo kao na udrugu građana, interesnu zajednicu, što ona u jednom svojem dijelu i jest kao “narod Božji”, došli bismo u zabludu da ne bismo zahvatili cjelukupni problem Crkve. Što je Crkva? Ona je prije svega “communio” – zajedništvo. To pak, zajedništvo ne treba pogrešno shvatiti – samo horizontalno. Svođenjem Crkve na sociološku dimenziju – učinili bismo ne samo metodološku pogrešku koja bi nas odvela u krivom smjeru. Istina, dobar dio kritičara Crkve, pa i samih ljudi u Crkvi čine tu pogrešku. Zašto? Takav pogled udaljava nas od bitnog, jer Crkvu svodi na grupu ljudi koji su se udružili radi ispunjavanja određenih ( u ovom slučaju vjerskih) potreba, pa je prema tome to njihova privatna stvar koja nema veze sa širom zajednicom. To pak onda dovodi do sve glasnijih povika i zahtjeva i u našem društvu – Crkvu u sakristiju. Ili je u krajnje vulgariziranom obliku dijele na zajednicu vjernika i hijerarhiju. U tom slučaju Crkva je samo bolji ili lošiji preslik društvene zajednice. Iz takovog pogleda na Crkvu stižu zahtjevi za prilagodbom, modernizacijom, demokratizacijom Crkve. Kada bi se taj zahtjev ostvario, modeliranje Crkve prema svom zahtjevu, došlo bi do još većeg razočaranja Crkvom. Iz te podjele na obične i hijerarhiju u Crkvi stvara se vječiti sukob, provlači se teza da hijerarhija živi kao “bubreg u loju”, da je odijeljena od naroda, da ne razumije narod, da ljubomorno brani neka svoja prava, pozicije. Sam pojam “communio” odnosi se na središnju točku zajedništva – euharistiju. Stoga, isključivanje s euharistije čin je izlaska iz zajedništva Crkve. Euharistija je povlašteno mjesto stvaranja zajedništva, mjesto i trenutak gdje Bog okuplja svoj narod. Kršćani u prva vremena bili su itekako svjesni ovoga, stoga samoj euharistiji mogli su prisustvovati i u njoj sudjelovati samo oni koji su bili njezinu članovi po sakramentu krštenja, pripravnici za krštenje (katekumeni) morali su u trenutku početka euharistije, napustiti zajednicu. Ovo je trenutak kad otkrivamo onu drugu stranu Crkve – vertikalnu: povezanost s Bogom i Božje djelovanje kroz zajednicu, djelovanje zajednice i pojedinca nadahnutih susretom s Bogom, a onda i u konačnici do poslanja pojedinca i Crkve u svijetu.