Tog dana, 23. kolovoza vidjeli smo u vijestima red Smjehuljice, red raspamečenih opozicionara, malo svjetskih prodavača magle, čitali ljevičarske lamentacije naših revnih komentatorskih mud(r)onja. I to bi bilo uglavnom sve. Isti scenarij, isti glumci, malo drugačiji poredak riječi. Naša svakodnevica. Reklo bi se: ništa nova pod kapom nebeskom. Ni kod nas, ni u Europi! Ipak ima nešto što nas u bitnom dijeli od Europe. Toga su dana države Europe na trenutak zastale i prisjetile se žrtava totalitarizma. Rezolucijom Parlamenta Vijeća Europe od 2. travnja 2009. godine osuđeni su totalitarizmi i ustanovljen je Dan sjećanja na žrtve. Koliko mi je poznato Hrvatska je članica Vijeća Europe i bila je dužna taj dan posvetiti žrtvama totalitarizma. A nije! Zašto? Malo, pa malo u medijima vidiš nekog zapjenjenog borca za ljudska prava, ljudsko dostojanstvo, slobodu i ne znam čega još. Malo, pa eto ti Zorana Pusića koji brani prava žrtava stvarnih i izmišljenih. Taj dan nisam čuo nijednog tog borca da je bar šapnuo ponešto o pravima, časti nevinih stradalih u totalitarizmu. Zašto? Zar i njima nisu pogažena ljudska prava? Tako ignorantski prema žrtvama mogu se odnositi samo ljudi koji su duboko involvirani u zločine totalitarizma bilo ka sudionici u njima, bilo kao sljedbenici ideje totalitarima. Još jednom hrvatska država i društvo pokazali su se kao ozbiljni bolesnici nesposobni za jednu ljudsku gestu, za riječ sućuti prema nevinim stradalnicima koji su stradali jer su bili drugačiji: po narodnosti, vjeri ili mišljenju. Koliko hrvatskih građana znade za tu Rezoluciju, za Dan sjećanja? Koliko čitatelja ovoga portala to znade? Hrvatska vlada, hrvatski mediji šute kao da je na ovim prostorima uvijek cvalo samo cvijeće. Kao da nisu stotine tisuća ljudi ranjeni ustaškim, komunističkim, četničkim totalitarizmom, nasiljem. Takovo ignorantsko ponašanje vlasti, ljudi odgovornih za ovo društvo, državu zahtjeva dobar “vritnjak” . I država i društvo još jednom palo je na običnom malom ispitu sposobnosti suočiti se sa svojom poviješću, ali s onim ljudskim u sebi. Žrtve ionako ništa ne bi dobile tim Danom sjećanja, ali dobili bi svi mi. Možda malo više svijesti o potrebi demokratičnosti, tolerancije prema različitim od sebe, prema drugačijem mišljenju.