Pomniji pratitelji političkog života u Karlovcu nabrojali su Mili Sokoliću, veteranu domovinske demokracije, šest promjena stranaka od 1990. godine naovamo, a on sam to ublažio argumentom kako se vezao uz “samo” tri političke opcije u životu, lijevu, liberalnu i zelenu. Da je riječ o nekom drugom, bez mnogo razmišljanja zalijepili bi mu etiketu konvertita, stavili točku i završili ogled. No, s obzirom da riječ konvertit po defaultu ima isključivo negativnu konotaciju, sa Sokolićem su stvari malo složenije. Tipični hrvatski konvertit bio je zagriženi komunist, često iz nacionalno miješanog braka, ateist čija je jedina vjera ona u Jugoslaviju i onda je s demokratskim promjenama shvatio da to više nije oportuno i isplativo, počeo vjerovati u Boga, uključio se u desnu stranku, ali ne bilo koju, nego onu koja pobjeđuje na izborima. Mahao zastavom, ali se klonio puške kad se pucalo, zauzeo busiju u političkim strukturama i uskrsnuo novu karijeru. Danas je veliki Hrvat, vlasnik diplome sumnjive obrazovne ustanove, ide u crkvu i dijeli lekcije svima koji su navodno manji Hrvati i manji katolici, vozi bijesni auto, izgradio je novu kuću i pozapošljavao rodbinu na teret proračuna. Dakle, Mile Sokolić nije taj tip čovjeka ni političara, on je prije zoon politikon, kao što bi Aristotel rekao, istinsko političko biće koje jednostavno ne želi biti po strani. Sokolić je prije konvertita bio ona rijetka vrsta političkog Don Kihota koja je jurišala na vjetrenjače i kad je to bilo po život opasno i kad je egzistenciju zbog svojih uvjerenja morao tražiti daleko od struke. I danas po gradu kruži urbana legenda da je zbog antiratnih stavova u sred rata iskusio i osjećaj dodira cijevi pištolja na sljepoočnici, branio je ljevičarske stavove u doba kad je i Ivica Račan posumnjao u izučeno u kumrovačkoj političkoj školi. Bio je uvijek protiv nečega kad to nije bio oportuno, gorljiv, aktivan i uvijek spreman na politički performans, po čemu je bio pionir u uglavnom učmaloj političkoj karlovačkoj atmosferi. Hodao je okolo kao čovjek – sendvič s gas maskom kad se borio protiv nekog zagađenja, u svojoj kratkoj desnoj fazi u doba SDP-ove gradske vlasti nosio je majicu s Tuđmanom jer je smatrao demokratskim pravom da HDZ-ova županijska skupština zasjeda pod Tuđmanovom slikom što im je SDP u gradskoj vijećnici branio. Na kraju, kad su ga kao nepoćudnog izbacili iz HSLS-a vezao se lancima u prostorijama stranke. Uz njega nikad nije bilo dosadno. Doduše, imao je Sokolić jednu kratku fazu kad mu se u HSLS-u poklopilo da bude uz vlast i to je valjda jedini trenutak kad je postupio racionalno, to jest zaigrao po pravilima igra naše skaredne demokracije što mu je donijelo posao u struci u javnoj službi kojoj prije kao persona non grata nije mogao ni primirišati. Čini se da je u tom trenutku pokleknuo svjesno, iz egzistencijalnih razloga. Sokolić je magistar, politolog, ali ga je nesklonost struktura natjerala da za život zarađuje kao konobar i tko zna kako još, dok su podobni tipovi s diplomama iz Kladuše i Zaprešića zauzimali pozicije. I njemu je valjda bilo jasno da je po tom pitanju ovaj sistem manje tolerantan od onog prije; nekad ste kao informbiroovac mogli zaglaviti na Golom otoku i poslije opet dobiti posao u struci, mogli ste kao student podignuti pobunu protiv sistema kao Budiša, odležati kaznu i zaposliti se u državnoj NSB. Danas na sreću nema zatvora za neistomišljenike, ali za njih nema ni posla u javnim službama. U jednom trenutku Sokolić je racionalno odlučio ne biti idealist, pojam kojem je ovaj sustav kumovao da ga se prevodi kao budala ili glupan. Na kraju krajeva, Sokolić – za razliku od nekih drugih – svojim političkim djelovanjem nije ugrozio ničiju slobodu niti egzistenciju, niti je brutalno iskoristio za stjecanje osobne koristi, uglavnom je on bio taj koji je trpio posljedice vlastitih političkih istupa. Svojim stavovima uzburkavao je mirne vode karlovačke politike, testirao zrelost lokalne demokracije i dao pozitivni obol njenom razvoju. Šest promijenjenih stranaka u svemu tome sporedna je priča.