Čitajući u petak (10.09.) Lukino Evanđelje kod rečenice: ” Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.” – nisam se baš osjećao ugodno. Priznajem iskreno pred cijelim auditorijem čitalaca. Neki mudar čovjek na pitanje svoga učenika: zašto drugi kod njega vide samo loše, dogovorio mu je: svaki od nas nosi dvije torbe. Jednu na prsima, drugu na leđima. U onoj na prsima je sve dobro, a u onoj na leđima sve loše. Zato mi vidimo samo svoje dobro, a drugi samo loše. Tu, zapravo leži uzrok našem licemjerju. Uvijek bi ispravljali tuđe pogreške (zapravo ja ih i nemam). Na temelju isječka donosimo zaključke, sudove, osude ili pak pohvale, klicanje, odobravanje. Tu ću nazvati svojim stavom, svojom istinom. Uvijek vidimo samo jednu stranu stvarnosti, ali ipak usuđujemo se suditi, prosuđivati. Proglašavati to istinom. I sam se toliko puta ulovim u tu zamku – licemjerja. A možda bi puno toga bilo drugačije da ipak pokušam izvaditi to brvno iz svoga oka? Kao čovjek iz Crkve toliko puta vidim izvan Crkve samo loše. I mislim – kako svijet ne valja. Kako su tamo izvan zidina Crkve sami neprijatelji, pakosnici koji smišljaju kao postaviti zamku u koju bi ulovili ljude iz nje. Pa i biskupi stalno otkrivaju negdje neprijatelje, smutljivce. Kad mi u Crkvi nešto ne odgovara, onda uvijek tražim uzrok svemu u nekom ili nečem drugom. Zapravo, bi trebao početi od sebe. Onu vreću s leđa trebao bi premjestiti naprijed. Suočavati se danomice sa svojim brvnom, tada bi možda drugi u meni i na meni uočili nešto lijepo, vjerojatno i u Crkvi. U sličnoj su opasnosti i ljudi izvan Crkve, jer često na nju gledaju jednostrano, vide najčešće ono što ne vrijedi, ono ljudsko, ljudske slabosti. Najvjerojatnije su razočarani nečim, doživjeli neugodnosti, nedovoljno upoznati. Imaju određene predrasude spram nje. Ista je situacija i u ostalim segmentima našega društva. Nijedna zajednica, nijedno društvo nije idealno. Čine ih ljudi sa svim vrlinama i manama, sebičnostima, umišljenostima, poniznostima…Uvijek očekujemo od drugih nešto, polazimo od drugih. Najvjerojatnije bi trebalo poći od sebe i pitati se: koliko ja pridonosim boljitku, čovječnosti? To bi bilo čupanje brvna iz svoga oka. Nemojte mi reći da popujem. Nisam to želio. Želim tek podijeliti svoja razmišljanja, svoj pokušaj vađenja brvna iz svoga oka. Poći od sebe znači otvoriti prostor onome što toliko nedostaje i Crkvi, našem društvu i pojedincima – prostor dijalogu. A dijalog je pokušaj čuti drugoga. Ne ušutkati ga, jer tada se sve pretvara u monolog. Mnoštvo monologa jednako kakofonija. Čovjek ima dva uha, a jedna usta. U dijalogu je ponajprije važno međusobno uvažavanje. Pokušaj anatemiziranja zatvara vrata dijalogu i povratak je vađenja truna iz tuđeg oka.