U svojoj knjizi ” Grad bez Boga” Harvey Cox prenosi Kierkegaardovu priču o klaunu i selu koje je zahvatio požar. Možda priča odgovori na neka pitanja koja današnji čovjek postavlja Crkvi, ali i ona sama sebi. Riječ je o putujućem cirkusu u Danskoj koji je zahvatio požar. Primjetivši to, direktor je poslao u obližnje selo klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da dovede pomoć. Postojala je opasnost da se požar proširi izvan cirkusa i zahvati osušena polja, pa i smao selo. Klaun pohita u selo i pozove stanovnike da hitno dođu i pomognu gasiti cirkus. No, stanovnici sela smatrali su klaunove molbe i viku kao dobar reklamni štos kojim ih je htio namamiti u cirkus, Seljaci su se grohotom smijali, pljeskali klaunu. Njemu je međutim bilo najmanje do smijeha i zabave. Pokušavao je ljudima objesniti kako nije riječ o markentiškom triku, predstavi, kako je ovo ipak gorka istina. Što je on više molio ljude, vikao da postoji opasnost da selo zahvati vatra, oni su se još više smijali, misleći kako klaun izvrsno igra svoju ulogu – dok najzad vatra nije zahvatila polja, pa i samo selo. Tada je bilo prekasno.
Klaun nije uspio prenijeti svoju poruku ovim seljacima, ne stoga što je bio nesposoban po svojoj prirodi, već stoga što što je imao etiketu, bio je obilježen svojim odijelom, maskom. Ljudi su o njemu stvorili svoju sliku, imali su poruku unaprijed zadanu stoga od klauna nisu očekivali nešto važno, opominjajuće. Ma kako on govorio, ma koju poruku nosio, već se unaprijed zna da je on samo – klaun. Zna se tko je i što je klaun i da ne predstavlja nešto što ima veze sa stvarnosšću. Može ga se slušati, iz zabave, bez uzbuđivanja nad onim što govori.
I sam se često nalazim u ovoj klaunovskoj ulozi, i to često puta, ponekad sve to u sebi nosi tjeskobu. Ta nemogućnost da se razbiju uobičajene šablone, unaprijed stvorene predodžbe muka je i Crkve. Papa je nedavno bio u Velikoj Britaniji. Tko se sjeća papinih poruka? Mnogi se sjećaju halabuke koja se oko toga posjeta stvarala. Ima se dojam da svijet ide nekim svojim putem, živi neki svoj život a Crkva kao da živi u nekom drugom svijetu, drugom vremenu. Mnogi imaju taj osjećaj stoga očekuju da se Crkva modernizira, osuvremeni, da shvati modernog čovjeka. Iz takovog razmišljanja dolazi ona rečenica: vjerujem u Isusa, ali u Crkvu ne. Zar je moguće kršćanstvo bez religije? Lišeno religioznosti, sekularizirano kršćanstvo.
Crkva živi u vremenu i prostoru, čine je ljudi, ona nosi to breme vremena, prostora i ljudi – to je njezino ruho. Hoće li biti vjerodostojnija ako se riješi svega toga: i minulih vremena, prostora, odrekne ljudi? Najčešće je upravo gledamo kroz sve to što vuče sa sobom i svijetle i mračne trenutke, svetost i grijeh. Hoće li joj ljudi više vjerovati? Mnogima Crkva, svećenici izgledaju kao ovaj klaun iz priče. Mnoge kršćanske denominacije pokušale su se modernizirati, otarasiti se povijesti, ići u korak s vremenom. Vjeruju li im ljudi više?
Vratimo se na početak: da li bi ljudi vjerovali klaunu da je došao u civilnom odijelu? Ili da nisu znali da je klaun?