U vijesti o tome kako je Razvojna agencija Karlovačke županije dobila novog direktora, dojučerašnjeg gradskog pročelnika Viktora Šegrta, a stari, Igor Horvat, otišao na novu dužnost “Čistoćinog” referenta za projekte, na prvi pogled nema ništa posebno zanimljivo. Reklo bi se, uobičajene rošade političkih funkcionara koji ne bi ni prismrdjeli spomenutim poslovima da su stranački neopredijeljeni stručnjaci, pa makar prethodno bili i u krugu nominiranih za Nobelovu nagradu u području svojih djelatnosti. No kad se priča garnira slatkim začinima u vidu objašnjenja dožupana Šafara zašto je Horvat razriješen dužnosti, pa čime će se Horvat konkretnije baviti, i vezano uz to, koju će novu funkciju dobiti nekadašnji direktor “Čistoće” Zdravko Marčetić, za sve one s tek malo dužim pamćenjem mogla bi zazvučati kao ironija. Kao scenarij posprdne političke satire kojeg se ne bi posramili ni autori znamenite engleske serije “Da, ministre”. U ovom slučaju, lik Viktora Šegrta je sporedan. Stranački mu kolege ističu mladost, polet, obrazovanje i iskustvo kao temelj za odabir na pro forma natječaju. Za predani pročelnički rad gradonačelnik ga je nagradio dodatnim plaćama i to bi valjda trebala biti potvrda vrijednosti, mada je malo čudno da se tako uspješan odjel za europske integracije ubrzo nakon nagrade gasi. S druge strane, oporba mu ne vjeruje, na posljednjoj županijskoj skupštini postavila je pitanje o njegovim referencama s obzirom da, po njihovim tvrdnjama, “kao pročelnik nije donio u Grad Karlovac niti jednu kunu iz EU fondova”. Neobično je da jedan javni djelatnik nema potrebu demantirati tako nešto, iznijeti točne brojke, da svekoliko pučanstvo ne levitira u limbu sumnje u njegove sposobnosti. Priča počinje poprimati obrise satire kad Šafar izjavi da Horvat više ne može biti direktor zbog zdravstvenog stanja. Pa se ubrzo sazna da je Horvat dovoljno zdrav da postane “Čistoćin” referent za projekte s fokusom na posao koordinatora izgradnje Centra za gospodarenje otpada na Babinoj gori. Kakva je to bolest koja ga diskvalificira od prijašnjeg posla, a za novi nije smetnja? Tko to određuje? Bolest je privatna stvar, no kad je javni dužnosnik iznese kao razlog za nemogućnost da netko radi neki posao u javnoj službi, bio bi red da se onima koji sve to financiraju i objasni o čemu je riječ. Ako se uopće ima što objasniti, čini se da je Šafarova priča tek trenutak loše inspiracije. Možda jednostavno nije uspio smisliti ništa pametnije za opravdanje ovog kadroviranja. A izbjegao je situaciju da se smjena bude protumačena kao potvrda da je Horvat eventualno loše obavljao Satira buja s uvođenjem u radnju lika Zdravka Marčetića, bivšeg istaknutog SDP-ovca, danas HDZ-ovca. Marčetić je za SDP-ove vlasti bio direktor “Čistoće”, crvena krpa gradskom HDZ-u. Na njegovom kontroverznom šefovanju “Čistoćom” HDZ je gradio pobjedničku gradsku predizbornu kampanju, on je od HDZ-a označen kao paradigma loše i korumpirane gradske vlasti Bože Johe. Po nekoj suludoj logici, Marčetić se u dresu HDZ-a sad vraća na “mjesto zločina”, sudeći po nedemantiranoj novinskoj vijesti kako će preuzeti županijsku tvrtku “Centar za gospodarenjem otpadom”. Valjda se tu misli na centar na Babinoj Gori. I eto nas do “grande finala” ovog scenarija političke satire. Kad se zbroji gore izneseno, sudeći po specifikaciji Horvatove buduće funkcije i one Marčetićeve, njih će dvojica u narednom razdoblju morati usko surađivati. Kakva ironija, bivši HSP-ovac i bivši SDP-ovac, danas zajedno u HDZ-u skupa će raditi na onom oko čega su nekad međusobno ispaljivali otrovne strelice; zbrinjavanju smeća. Naime, i karlovački je HSP u doba oporbe prema vladajućem SDP-u detektirao Marčetića i “Čistoću” te Grčićevo “Zelenilo” kao leglo političkog kriminala i predizborno obećavao kako će razbucati tu ekipu, pročešljati poslovanje gradskih tvrtki, sve objaviti javnosti i riješiti pitanja goruća pitanja glede otpada. Tresla se brda, rodila se suradnja starih neprijatelja. Pet je godina prošlo od Johine vladavine, brdo smeća na Ilovcu i dalje raste i smrdi, reciklažna dvorišta su nam znanstvena fantastika, sad se najavljuje i ukidanje “zelenih otoka”, a Babina Gora kao deponij je i dalje ideja na papiru. Jedino što ide zaista glatko je izmišljanje i dijeljenje funkcija. Zgodan scenarij, ali nije “Da, ministre” da bi nam bilo smiješno. Ovo se ne događa nekom drugom.