Everybody hurts
Svijet je umro, ili smo možda umrli mi i našli se u svijetu kojeg ne poznajemo.
Kako bilo, trebalo je krenuti ispočetka.
Možda bi sve bilo lakše da smo bili netko drugi, a ne samo prestrašena djeca.
Možda bi sve bilo teže da smo bili netko drugi, a ne prerano odrasla djeca koja su čvrsto odlučila kako ni svijetu niti životu neće pokazati svoj strah.
Autoput je bio beskrajno pust i na trenutak sam pomislio na onu ljetnu večer u kojoj su radnici napokon otišli i na to kako sjedimo na rubnom kamenu i promatramo još uvijek crn i još uvijek topao asfalt, blještave bijele linije koje još uvijek pomalo mirišu na boju i nove putokaze s imenima gradova na moru.
Asfalt je i sada bio svjež, očuvan, samo na bijelim linijama vidjela se prljavština, ali ne od guma i prometa, nego od prašine koja je napadala u tih par stoljeća od onog ljeta, od Prvog Svijeta, od one večeri u kojoj smo bili nasmijani, opušteni i pomalo pijani petnaestogodišnjaci.
Dolje ispod nas bio je grad i, ovako iz daljine, nalikovao je na onaj isti grad koji smo nekada znali. Samo su nesnosna tišina i zlokobno trepereće žuto na semaforima podsjećali da više ništa nije isto, da više nikada neće ni biti i da je ostalo samo da krenemo ponovno, da zaboravimo sve i vidimo može li i ovaj novi svijet biti lijep.
I ponekad je mogao. Prekriveni golemom tugom koja nije znala kako izaći, užasavajućim strahom kojem dječje folirantski nismo dali da izađe i onim najgorim, autističnim vakuumom u koji smo ponekad upadali, ipak smo shvatili da u svakom od nas leži i cijeli jedan mali mikrosvijet, samo naš, izgrađen po našim pravilima.
Jedan od tih trenutaka bio je i tu, na autoputu, dok je Goga sjedila na zidiću između dvije trake, vjetar joj je lagano nosio čuperak i žmirkala je zbog sunca. Nešto se sasvim lagano nasmiješila, uzela neku grančicu i crtala nevidljive crteže na kamenu.
Sjedio sam na toplom asfaltu, naslonjen glavom na taj isti zidić, Danijel i Marina su se smijali, ispod nas bio je grad, ispod nas bila je rijeka, u daljini su bila polja koja su mirisala na divlje kupine, a još tamo dalje prema nebu se uzdizao dim. Desno, kroz treperavi sparni ljetni zrak vidjeli su se lelujavi obrisi blještavo bijelih UNPROFOR-ovih transportera i džipova, vidjela se bodljikava žica i vidjele su se kuće bez krovova.
Ali, bilo je to ugodno poslijepodne i smijali smo se dok sam, kao u spotu, stao na zidić, onaj isti, između dvije trake, i pjevao “Everybody hurts”.
Smijali smo se, smijali…a onda smo se uozbiljili, pogledali se i nekako smo znali da se volimo, da se razumijemo, da je sve oko nas neopisivo šugavo, ali da smo to mi, da smo samo ovdje mi i da ćemo samo ovdje biti mi.
Nebo je postajalo crveno, “moramo kući” rekle su cure, jer naši roditelji nisu razumjeli da smo već mrtvi i da nam više nitko ništa ne može. Nisu razumjeli, a osobito su se bojali noći, kao da granate posebno efektno ubijaju po mraku.
U daljini su se vidjeli njihovi obrisi, sve dok na kraju nisu potpuno nestale i pretvorile se u grad.
Man on the Moon
Svaka pjesma govori o onom o čemu ti želiš da govori. Jedino tako stvari mogu funkcionirati i jedino tako pjesme imaju smisla.
Ovo je zato jutarnja pjesma, jutarnja šetačka pjesma, možda najidealnija od svih pjesama za walkman, da kreneš kroz grad i ne vidiš ništa oko sebe, gledaš samo u nebo, samo u vrhove krošnji, u sve to što je visoko, dovoljno visoko da zauvijek ostane isto.
I da se osjećaš dobro, da šećeš kroz to sunčano jutro, da ne čuješ ništa osim pjesme i da osjećaš kako je baš sve u tom trenutku savršeno, od pritiska tvojih starki na sasvim malo prašnjavom asfaltu, mirisa jabuka u zraku i rasporeda malenih bijelih oblaka na plavom nebu, preko odsjaja sunca u prozoru male žute kućice, sve do osjećaja koji imaš u trbuhu, osjećaja da će možda, jednom, ipak sve ponovno biti onakvo kakvo je bilo.
Perfect circle
Stvar je trenutka.
Stvar je, zapravo, cijelog jednog života.
Slike bi uvijek bile iste, ali osjećaji bi bili drugačiji da sam je prvi puta čuo u Prvom Svijetu, tamo gdje i pripada, kao što je rijetko što ikada nečemu pripadalo.
Sumrak se spušta na grad, stojiš pored zelene željezne ograde, moderno dizajnirane, s velikim i širokim proredima, s vodoravnim prečkama. Jedna noga podignuta ti je na najvišu, treću prečku, rukama si oslonjen na vrh ograde.
I gledaš ulicu.
Nebo je crveno, zrak je crven, od sumraka, nevjerojatno lijepog sumraka.
Ulica je puna djece. Dječaci igraju nogomet, vidiš njihova lica, nasmijana, samo malo napeta od želje da zabiju gol, vidiš loptu i osjećaš njen dodir, miris…vidiš asfalt, zacrvenjen od tog sumraka, vidiš djevojčice na biciklima, djevojčice koje preskaču lastiš, listaju šarene časopise…vidiš ljude na balkonima, vidiš veš kako se suši, iz polumračnih ljetnih stanova vidiš plavičasto svjetlo televizora, čuješ radio, čuješ zveket čaša iz uličnog kafića…vidiš nebo, purpurnocrveno nebo kako se spušta na krovove grada, na krovove tvog jedinog svijeta.
I prekrasno je.
Sve je tako prekrasno, iako se ne događa ništa posebno, ali možda baš zato…
I žao ti je što se sve to nije nikada dogodilo, što u Prvom Svijetu, dok su postojali takvi trenuci, nisi znao za ovu pjesmu.
I žao ti je što se sve to nije nikada dogodilo, što danas, kada znaš ovu pjesmu, nema više takvih trenutaka.
Ali, nisi žalostan. Ne.
Nekako se osjećaš lijepo. I ugodno.
Jer si bio u Prvom Svijetu i vidio taj trenutak.
Losing my religion
Veliki je odmor.
Proljeće je u punom cvatu, gužva je ispred Galerije, gužva je tamo prema dućanu, a od te gužve čini se kako je sve kao nekad, daskama i vrećama cementa ograđena gimnazijska vrata, debelim selotejpom oblijepljeni gimnazijski prozori, izranjavana žuta fasada, asfalt razrovan granatnim cvjetovima, sve to nekako kao da je nestalo, kao da ne postoji.
Postoji samo to proljeće, miris biljaka i vode, žamor gimnazijalaca, nasmijane i izazovne djevojke, okus kokakole na nepcu, zvonki glasovi ispod nevjerojatno plavog neba.
U tom trenutku, netko unutra pojačava radio, počinje Losing my religion i na licima se automatski pojavljuje osmijeh, sasvim nesvjestan i spontan, onaj osmijeh koji je nestao s Prvim Svijetom, pred par tisuća godina. Lagan, dječački, sasvim opušteni osmijeh.
Ne postoji najbolja pjesma na svijetu, takve stvari nikada nisu postojale. Ne postoji čak ni osobna najbolja pjesma na svijetu, sve to je samo stvar trenutka i osjećaja.
Ipak, tog proljeća, dok smo bili mrtvi, a ipak nam je bilo lijepo, u tom malom gradu, u tom prevelikom ratu, postalo je jasno kako će Losing my religion zauvijek ostati Pjesma s velikim “P”, ona koja će ti uvijek značiti nešto što i nećeš baš moći jasno objasniti onima koji tog poslijepodneva, između 15.35 i 15.50 nisu bili ispred karlovačke Gimnazije, tamo kod otvorenih vrata Galerije, pod suncem i pod tim nebom, plavim poput onog starog.
So. Central rain
Događa se to ponekad, u nekim trenucima samoće, kada ti se učini da je svijet ponovno nestao, da si opet mrtav, i da nigdje nikog nema, ostao si samo ti, prestrašeni šesnaestogodišnji dječak, koji ne želi nikome pokazati svoj strah, a istovremeno želi da ga netko otkrije i da mu kaže kako će sve jednom biti u redu.
Događa se da ti nedostaju, da se osjećaš krivim, da ih kriviš zato što su otišli, što im nije bilo dovoljno da budu ovako mrtvi kao svi mi, nego su morali još malo jače umrijeti, tako da ih više nikada ne bude.
Ali više kriviš sebe, izmišljaš razloge za to, misliš kako bi sve bilo drugačije samo da nije bilo neke nevažne i glupe sitnice.
I misliš na njih…
Misliš na Haska, na ljeto koje miriše na breskve, na ploče i Koranu…misliš na Klajnšeka, vidiš ga u Radićevoj, tamo još u Prvom Svijetu, nasmijanog i sretnog, misliš na Hrvoja, na to kako te bode tehničkom pod testom da mu kažeš odgovor…misliš na koru drveća pretvorenu u osmrtnice, na mrtva tijela tamo kod Komande, na mrtvu djevojčicu i njenu baku, na trudnu ženu ubijenu ispred frizerskog salona, tamo kod Dječjeg doma…misliš na Brku koji je ostao bez ruke, a onda i bez cijelog sebe, misliš na Sašinog brata…misliš na jednogodišnju bebu, misliš na obitelj u crvenom jugu, misliš na Branimira, vidiš ga u sobi, kako se smije uz neku pjesmu Novih fosila, misliš na Suzanu, na policajca sa suzama u očima koji odvodi njenu malu sestricu…misliš na groblje koje prekriva livadu, užasnom brzinom, livadu na kojoj ste u Prvom Svijetu slavili rođendane i, ponekad, jednostavno tulumarili u ljetnim subotnjim večerima. Misliš na brojke, pročitane u novinama, izrečene na radiju ili televiziji, u ono doba kada smo bili sasvim dovoljno mrtvi da prava smrt i nije bila ništa drugo nego samo još jedna brojka, još jedan iskopan komad livade, još jedna nijema skupina mrtvih na brdu, kako ukapaju mrtvog.
I žao ti je.
Toliko ti je jebeno žao da jednostavno moraš kriviti i sebe zbog svega. I, ponekad, u tim noćima, u tim kratkim trenucima u kojima se opet pretvoriš u prestrašenog šesnaestogodišnjeg dječaka, krivo ti je što nisi bolje čuvao Prvi Svijet ili što nisi napravio baš ništa, pa ma kako smiješno i maleno bilo, što nisi, makar, stao na ulicu i rekao “Prestanite. Molim vas, prestanite.”
Stand
Zbog plave table s bijelim slovima.
Zbog prvog trenutka kada ugledaš obrise nebodera i crkvenih tornjeva, tamo sa Švarče, nakon što te neko vrijeme nije bilo.
Zbog tatinog izraza u očima kada bi se vraćali s mora.
Zbog onog što osjećaš kada začuješ kako netko izgovara “Karlovac”.
Zbog jednogodišnjeg dječačića koji radi svoje prve korake, dok ga par metara dalje, na Foginovom, u mirisu trave, u mirisu rijeke, čeka mama.
Zbog male zelene ulice, prašnjavog asfalta, nasmijanih susjeda i onog trenutka u nedjeljnu večer kada, nakon roštilja, kolača i sokova, netko ogromnim nožem rasječe golemu lubenicu.
Zbog dječaka koji igraju nogomet, plana, graničara, skrivača, koji trče, voze bicikle, odlaze u kino, kupuju sladoled “jednu od svega pomalo”, jedu čips i smoki, ližu gringo s pomalo prljavih dlanova, odlaze na Koranu, smiju se, svađaju se, smiju se, viču, pričaju, ide im krv iz razbijenih koljena, kucaju na vrata pekare u jedan ujutro i jedu vruće slane kifle…
Zbog djevojaka čiji smijeh zvonko odzvanja ulicom, zbog okusa njihovih usana, zbog dodira njihovih grudi, stisnutih uz tvoja prsa u zagrljaju, zbog ruke u ruci, zbog mirisa žvakaće od jagode u parku prekrivenom snijegom, zbog suznih očiju u kojima je mutan odsjaj Ekonomske škole, zbog zaljubljenih očiju u kojima se ogledaju jablanovi, zbog pričanja, smijanja, zezanja, flertanja, prijateljstva, govorenja, slušanja…
Zbog ljudi. Zbog vozača autobusa, tete na šalteru kina Luxor, staraca koji boćaju pored Korane i igraju šah u parkovima, djece na biciklima, malene djevojčice koja šeće psa u uličici pored Sokolskog doma, klinaca s velikim torbama, zbog smijeha na terasama, one patetične i tako drage ratne majice “I kada te svi zaborave, ja ću te voljeti” na nečijim leđima, zbog ribiča na obali Kupe, uličnih čistača, ranojutarnjih mljekara, zbog svih dućana, obrta, svih kućica i nebodera, prozora i vrata, zbog toga što znam gdje je najbolji sladoled, gdje se najbolje jede, gdje je ulica Ljudevita Jonkea i u kojem smjeru treba ići stranac koji je pitao kako da dođe do granice.
Zbog ležanja ispod ograde kod Džafera, dok automobili jure, gume škripe, ljudi viču, granate vrište, zbog dima na krovu Tehničke škole, zbog zvukova koji ga razbijaju, zbog rasplakane djevojčice na biciklu, zbog krvi na asfaltu, zbog 4. listopada 1991. godine, zbog 7. kolovoza 1995. godine…
Zbog Gademza, zbog nedjelja provedenih u Rijeci, Zagrebu, Puli…Buševcu, Vrbovcu…s njegovim imenom na usnama, s okusom medice, sa zastavom na dva štapa na kojoj piše “zastava na dva štapa”. Zbog smijeha, zbog pjesama, zbog navijanja, zbog sreće, zbog tuge, zbog ljutnje, zbog bijesa, zbog razočaranja, zbog prepune dvorane na nogama, zbog vjetra na stadionu…
Zbog svih kafića i klubova, zbog KiK-a, zbog rubnog kamenja, zbog djece kod zdenca, zbog mjeseca u prozorima Glazbene škole, zbog kestenja ispred kazališta.
Zbog svega što sam.
Zbog toga što sam on.
Zbog toga što je ja.
Piše Darko Lisac