S posebnim interesom pročitam komentare na moje pisanje na KAportalu. Ne bih svoje pisanje nazvao kolumnama, radije bih koristio riječ “isječci iz svakidašnjice” ili “moj pogled sa zvonika”. Možda i nije baš maštovito, ali vjerujem da će poštovani posjetitelji i čitatelji shvatiti što želim naglasiti. Naravno da je moj interes usmjeren, uglavnom na tematiku vjerskih pitanja, premda ponekad zalutam i u svjetovne teme, jer ipak je sve to isprepleteno. Crkva, vjera – prisutni su u našoj svakidašnjici. Kod nekoga više, kod nekog manje, ali taj fenomen je tu. S tim živimo, s tim se nosimo, svatko od nas na različiti način. Neki se nisu u početku složili s tim da ovdje postoji kolumna koju piše svećenik, za pohvaliti je uredništvo KAportala što je otvorilo prostor ( time učinilo civilizacijski iskorak) i ovakvoj komunikaciji. Bolja je ikakva nego nikakva komunikacija. Malo ću se pokušati osvrnuti na neke komentare ili na neka pitanja koja izviru iz komentara.
U Crkvi su uvijek postojale dileme, napetosti, pa i sukobi; kako načelne riječi Isusa Krista uprisutniti u vrijeme i prostor, kako odgovoriti na pitanja koja nastaju u hodu kroz vrijeme, ali i u različitim kulturama.
Već u pracrkvi u apostolsko vrijeme poznat je sukob Jakova, Petra iz jeruzalemske zajednice i Pavla koji je uglavnom djelovao u židovskoj dijaspori i među poganima. Dok je u jeruzalemskoj zajednici na čelu s apostolom Jakovom postojao stav da je Evanđelje namijenjeno samo Židovima, a ostali ako žele trebaju najprije postati obredno (obrezanje, vjerski propisi) Židovi pa se tek onda mogu krstiti. Pavao je zastupao mišljenje da je Evanđelje za sve ljude i da ne treba postati najprije Židov. Da je rasprava bila žestoka i da se nije vodila samo unutar apostolskog zbora pokazuje i hitan sastanak 50. Godine u Jeruzalemu na kojem je pobijedila Pavlova struja. Kasnije, 70. Godine pokazalo se kao dalekovidno. Naime, razorenjem Jeruzalema njezina kršćanska zajednica bila je raspršena i doslovno uništena. Prva stoljeća i nekoliko sabora pokazuju da su postojala različita mišljenja, stavovi, praksa u nauku i oko ustroja Crkve. U najnovije vrije II. Vatikanski sabor bio je sazvan radi potrebe, ne samo da Crkva odgovori potrebama današnjeg vremena, nego i da se na jednom mjestu saberu sva različita razmišljanja i promišljanja o poslanju, djelovanju i ulozi Crkve.
Možemo prigovoriti, s pravom da pojedini postupci Crkve kroz povijest bili promašaj, loši, krivi i s današnje perspektive za osudu. Pri tome uvijek valja imati na umu povijesni okvir zbivanja ili “Sitz im Leben”. Naravno da to nije opravdanje, ali nam omogućuje da barem donekle objektivno procijenimo nečije postupke, u ovom slučaju Crkve. Znam da se mnogi neće složiti, svjesno se izlažem riziku tvrdnjom da ono što se uči u našim školama, univerzama iz povijesti nije prošlo ozbiljnu znanstvenu analizu i da je dio toga još uvijek nabijeno ideologijom.
Da li Crkva može danas pogriješiti? Može – itekako. I griješi u pojedinim svojim stavovima, procjenama. Nalazi se u istoj napetosti kao kroz čitavu svoju povijest: kako ostati vjerna nauku Učitelja i odgovoriti zahtjevima suvremenosti. Kako Učiteljevu riječ primijeniti danas. Mnogi misle da je Crkva zabrinuta samo za sebe. To nije istina. Kad bi to bila istina tada to više ne bi bila Crkva. Ona ima svoje poslanje – prenijeti i svjedočiti ono što ima: riječ i djelo Isusa Krista.