Dan prije svi smo plakali. Da, patetično je. Sve je to patetično i opasno me ljuti ta činjenica. Jer, onda nije bilo. Onda, kada smo već znali da je gotovo, da je gotovo ono za što možda ni sami nismo vjerovali da će jednom biti gotovo, kada smo prolazili baš pored vojarne u Radićevoj ulici i kada je zatulila sirena. Posljednja jebena sirena. U biti, nitko nije počeo plakati. Naglasak je na «počeo». Jednostavno, u jednoj stotinki sekunde mislili smo da smo sretni, u drugoj stotinki sekunde svi su plakali. Ta posljednja sirena toliko je rovala po trbuhu, po mozgu, po cijelom tijelu… Izašli su iz vojarne ti neki Švejkovi, koji su bili smješteni u gradu, debeljuškasti, s brkovima…isto su plakali, grlili smo se i iako će netko možda reći da smo tada plakali od sreće….nismo. Nikada u životu nisam bio tužniji nego tada. Sve jebene četiri godine izašle su iz nekog skrivenog podruma u tijelu, svi oni strahovi za koje smo bili previše kul da ih pokažemo, sve one tuge kojih nije bilo kada smo ih trebali, kada smo prazni, potpuno prazni, stajali u gnjecavom blatu u koje su stavljali naše prijatelje, dok je, ponekad, dolje po gradu opet padalo i dok nam ti zvukovi nisu ništa značili… Je, patetično je. I mrzim to.
Ali, nešto kasnije smo bili sretni. Smijali smo se, cijeli grad je bio na ulici, ništa od te večeri neću zaboraviti, toliko slika vrti se u glavi, kao kad sanjaš – taj smijeh, ti poljupci, to kako su svi ljudi bili mladi, te iskre u maminim očima, ta vatrogasna pjena na Korzu po kojoj smo se valjali, taj gradonačelnik koji plače i smije se i grli se sa svima, ti zvučnici na zgradi radija, te pjesme, te vatre koje su gorile kasnije, kada su stariji otišli kući, taj osjećaj da nikada, baš nikada više, neće biti takve večeri…i taj naš grad, koji više nikada neće biti isti.
Onda je došlo jutro. I bilo je tmurno. Sjedio sam u tom nekom kafiću, onom istom u kojem je prije skoro dvije godine poginuo Tomica Belavić, a grane s drveća još danima stajale slomljene ispred kazališta… – I nije nešto taj mir – dobacio je Goran, koji je jurio negdje biciklom i dodao… – Večeras. Autoput.
I nije. Nije bio nešto taj mir. Ne kao onaj. Kao onaj Mir. Onaj nekad.
Ali je došla večer. Razvedrilo se, bio je zapravo sumrak, nebo je bilo crveno tamo u daljini, sve je bilo isto kao protekle četiri godine, samo nije bilo tih pucnjeva… Sjedili smo na tom autoputu, ležali smo na tom autoputu, pili smo na tom autoputu, pušili smo na tom autoputu, svirali smo na tom autoputu… Tom autoputu koji možda već sutra više neće biti samo wannabe autoput.
I vidim da zapravo nemam riječi za tu večer.
Okej, udahni duboko…
Crveni oblaci na jugu, uništene kuće na brdima, zelenkasto-plavkasta Korana, zvukovi grada tamo negdje dolje, dječaci na biciklima u ulici Kralja Zvonimira, djevojčice igraju graničara, topao asfalt pod nogama, savršeno stisnuti žniravci na crnim starkama, miris trešanja, ptice nad krovom Gimnazije, ti prijatelji koje voliš kako nikada nikoga nećeš voljeti, ne da nikoga nećeš voljeti kao njih, nego nikada nikoga nećeš voljeti kao što voliš te večeri, gorčina «karlovačkog» na nepcu, tvrde gitarske žice na jagodicama, smijeh, onaj zvonki, pogledi, oni veseli pogledi, prve zvijezde na nebu, još topliji asfalt dok ležiš na njemu, trčanje do putokaza, pjevanje…
Jasno da je tu bila i Valentina…
Dan je prolazio, dolazio je sumrak, sjedili smo naslonjeni na zidić između dvije trake autoputa, pričali neke totalne gluposti, smijali se i zezali i onda je ona došla, šapnula mi «dođi malo» i primila me za ruku, ustao sam i krenuo za njom…
Otišli smo nekih dvadesetak metara dalje, sjela je na zidić, ja sam sjeo iza nje, obgrlio je i tako smo sjedili. I tako smo šutili. I tako smo gledali u daljinu. U taj svijet. Svijet koji više nije bio isti.
– Što će biti sutra – pitala je…
– Sve će nestati – rekao sam.
– Opet?
– Opet – slegnuo sam ramenima.
A posljednja sunčeva zraka poigrala se rupama na izrešetanom putokazu.