Dugoreški “pamučari”, njih 1.142, dočekalo je kraj dvadeset godišnje agonije Pamučne industrije Duga Resa. Prije dva dana na njihove račune sjelo je oko 15,5 milijuna kuna otpremnine ili drugih potraživanja, pa su oni, nabijeni strpljenjem i vjerom u tvornicu kojoj su služili desetljeća, konačno došli do nešto više od polovice potraživanja. Kakvu takvu isplatu dočekali su nakon osmogodišnjeg stečaja u kojemu je pet godina dominirao izvjesni stečajni upravitelj Šojat koji se ne može pohvaliti baš ničime što bi donijelo korist radnicima i tvornici.
Agonija Pamučne industrije počela je stvaranjem samostalne Hrvatske. Tada je krenuo prvi stečaj dugoreškog tekstilnog giganta. Imali su u to vrijeme oko četiri tisuće radnika i bili gospodarska okosnica cijelog kraja. U dvije godine stečaja prepolovio se broj zaposlenika, a najveći tekstilni kombinat na Balkanu, stao je na zdrave noge tek nakon dvije godine. Međutim, Zadužili su se tada u državnim robnim rezervama za oko četiri milijuna kuna potrebnih za pamuk i nastavili proizvodnju, ali ih je nova država, dok je drugima otpisivala desetine milijuna kuna, neprekidno teretila za relativno mizernu posudbu, pripisujući im usput i visoke kamate. To je ponovno tvornicu vuklo na financijsko dno i vodilo u novi stečaj. Prinudna uprava sjela je na čelo Pamučne prije osam godina, ali lijeka za oporavak i ponovnu aktivnu proizvodnju nije bilo. Mijenjale su se Vlade, ministri gospodarstva obećavali su dodatan novac za oporavak tekstilne industrije, nudili alternative, poklanjanje vlasničkih dionica u korist Fonda za privatizaciju, ali sve je to bilo ništa nego “mačak u vreći”. Uvidjevši da je vrag uzeo stvar u svoje ruke, najprije su raskrstili sa bivšim stečajnim upraviteljom koji u pet godina nije učinio – ništa. Nakon dolaska Jasne Brajdić na tommjesto, krenulo se u akciju spašavanja, odnosno prodaje cijele tvornice na Trgovačkom sudu u Karlovcu.
Prolazilo je vrijeme, javljali su se ozbiljni i neozbiljni kupci, a petnestak javnih dražbi prošlo je bez uspjeha. Pojavljivali su se “foltreferi” i nastojali maksimalno skinuti vrijednost tvornice. Vjerovali su da će nekad moćnog tekstilnog giganta dobiti za siću a onda njene dijelove preprodati i u relativno kratkom vremenu zaraditi milijune. Srećom po Pamučare, Dugu Resu i Karlovačku županiju, to se nije dogodilo. Konačno je varaždinski VIS uvidio kadrovske i proizvodne mogućnosti koje nudi posrnuli div pa je uložio novac za kupnju, a uskoro i u proizvodnju. Pred dugoreškim tekstilcima je sada novi početak. Ubrzo će biti zaposleno nekoliko stotina radnika a njihov radni uspjeh otvorat će šansu novom zapošljavanju. Varaždinci su napravili ozbiljnu ekonomsku analizu koja mora donijeti boljitak svima. Pamučna je prošla svoju agoniju i zaslužila “happy end”. Sretan kraj za novi početak.