Karlovački štovatelji krajnjih ideologija, kojima je u srcu davna ustaška i nacistička prošlost, često svoju političku opredijeljenost izražavaju pisanjem grafita na mjestima gdje će ih građani pročitati. Posljednji pokušaj zbio se ovih dana na zidovima frekventnog pothodnika. Simboli ustaštva i kukasti križ odraz su politički usrane mladosti, koja vjerojatno, ni ne zna što znače ti znakovi. Njima je bitno da budu “in” jer na takav način dokazuju svoju navodnu brigu za “bolje sutra” dok, međutim, samo govore o svojoj političkoj nezrelosti. Oni su, nažalost, često i eksponenti nacionalistički raspoloženih političkih stranaka, te izražavaju volju starijih političkih mentora. Gradski pothodnik prema tržnici nije jedino mjesto gdje do izražaja dolaze bolesni zločinačkom prošlošću opterećeni pojedinci, ali i oni grafiteri koji na ovaj način izražavaju puno benignije stvari. Obnovljene fasade, betonske podloge i druga uočljiva mjesta, za balavce sa sprejevima u ruci pravi su mamac. Spomenik Drugog svjetskog rata u parku nasuprot bivšeg kina natrpan je sličnim nacionalističkim i političkim grafitima, ali gradskoj vlasti, policiji, komunalnim redarima ili političkim strankama ne pada na pamet da se poigraju brisanjem, uklanjanjem parola i znakovlja, ili pronalaskom autora grafita. Kako autor ovih redaka pamti duže od mnogih čitatelja, vraćam se tridesetak godina unazad u vrijeme mrskog socijalizma i titoizma, u dane kada su se na slobodnim prostorima u gradu pojavile prve grafit parole. Nikome tada, međutim, nije padalo na pamet da se poigra neposluhom, pozivanjem na promjenu sistema, političkim porukama koje bi pozivale na rušenje političkog ustrojstva države. Bez obzira na pojedince koji su bili protiv Tita i socijalističkog samoupravljanja, zbog straha od posljedica, nije bilo “hrabrih” pojedinaca koji bi pod okriljem noći ispisivali protudržavne parole. Svaki zid, fasada, betonska podloga imale su svog “anđela čuvara” pa je eventualni autor bio prokazan u istom danu. Takvi protivnici socijalizma i države brzo bi bili proganjani, dobivali su negativne političke kvalifikacije a u najgorem slučaju završili bi na Golom otoku, u Staroj Gradiški, Lepoglavi ili – pod zemljom.
Dvadeset godina nakon dolaska demokracije u Hrvatsku, nakon Domovinskog rata i tisuća mrtvih i ranjenih za njenu slobodu, ne mogu se i ne smiju primijeniti nekadašnje metode kontrole i zastrašivanja. Odgojne mjere i sociološka istraživanja, normalniji politički odnosi i rad u političkim strankama morali bi dati formulu kojom će mladi na drugi način razmišljati o vlastitoj budućnosti.