Blagdan Svih svetih više je od pukog sjećanja na one koji su na bilo koji način povezani s nama, više od sjećanja na one koji nisu više fizički s nama, ili nam se barem tako čini, više od Dana mrtvih ili spomena na mrtve. Mrtvi, smrt govori nam da oni više ne postoje, sjećanja tek postoje, ali i ona blijede, gube se i nestaju s nama.
Crkva nam svetkovinom Svih svetih šalje poruku; da smrt nije kraj, ili kako reče pjesnik Mak Dizdar “smrti i nema” ona je tek “put od zvijezda do zvijezda”. Ona jest potresan događaj u fizičkom i emocionalnom smislu za svakoga od nas ali vjerom kao novom stvarnošću u našem životu nadilazimo prag smrti, uvedeni smo u novi svijet po Isusu Kristu koji je Istina, Put i Život.
Na današnjim euharistijskim slavljima Isus Krist naviješta srž, srce svoga Govora na Gori; blaženstva kao jezgru Kraljevstva Božjega. Ispred nas prolaze milijuni neznanih koji su prihvatili, živjeli taj navještaj, mnogi i ne znajući. U životu su prihvaćali, živjeli i pronosili radosnu vijest i nadu o Božjoj prisutnosti u svijetu. Oni nisu mijenjali svijet revolucijama, velikim mislima ili otkrićima – mijenjali su ga, mijenjaju ga danas isto će činiti i u budućnosti, svojim svakidašnjim životom.
U povijesti postoje veliki mislioci čije su misli obilježile mnoge epohe, veliki istraživači, revolucionari, ljude nauke, svi su oni na određeni način obilježili vrijeme, mijenjali ga, ali i postoje i oni koji su svijetu dali dušu, sve ono lijepo, plemenito, koji u život unose poeziju – obični ljudi koji svojim životom oplemenjuju svoj i naš život. Njima nitko nije podigao spomenike, nema ih u školskim udžbenicima, ne uživaju slavu svijeta. Živjeli su tiho s nama, uz nas, nezamjetljivi, tak kad su umrli primjetili smo da nam nedostaje njihov osmjeh, riječ – jednostavno da nam nedostaju, da smo siromašniji za njih.
Ni Crkva ih nije proglasili svetima, uvrstila ih u odličnike čija će se imena spominjati u misama, čija će imena biti u kalendarima, podizati im se crkve, oltari, njihove slike ne krase crkvene zidove. To su oni o kojima Isus govori u svojim blaženstvima. Blaženstva u semitskom govoru znače čestitka. Isus im u svojim blaženstvima čestita na vjeri, sposobnostima znati svoje mjesto, poniznosti, spremnosti na požrtvovnost, sebedarju, jer unose i donose mir, stoje čvrsto u svojem uvjerenju.
Za sve te male, u ljudskim očima, a velike u Božjim očima Crkva je ustanovila blagdan Svih svetih. U njima prepoznaje djelovanje Božje u svijetu, oni su ono malo gorušićino zrno koje izrasta u veliko stablo Božje prisutnosti među nama.
Stoga odlazak na groblja ovih dana nije odlazak na mjesto tuge, groblja nisu mjesto tugovanja, ma kako nas obuzela tuga i sjeta, prolazak kroz vrata groblja ulazak je u veliku školu svetosti i ljudskosti. Tu počivaju tijela, dio tih ljudi, možda izmučena križevima, bolestima, godinama, ostalo je neraspadnuto ono što nije fizičko, što nije podložno nestanku, ono što su ugrađivali u ovaj svijet, ljude, dobro i time gradilo Kraljevstvo Božje, možda i ne znajući da kroz njih djeluje sam Gospodin.