Pristajući pisati svaki tjedan tekstove na portalu nisam imao nekih posebnih ambicija bilo što i bilo kome nešto dokazivati. Jednostavno gledati, promišljati i bilježiti pojave, događaje oko sebe. Nemam nekog unaprijed smišljenog plana o čemu bi trebalo pisati. Sjednem za komp i prenosim impresije o doživljenom, promišljanom. Stoga nekome može izgledati sve ovo pomalo bez nekog reda – pa upravo su i misli takove. One imaju svoj neki slijed koji je često puta teško utjerati u neki red. Da pišem knjigu ili neku raspravu najvjerojatnije bi sve bilo serioznije posloženo. Ovo su tek fragmenti svakidašnjeg slijeda misli.
Danas pokušavam nekako uobličiti misli koje su mi dolazile dok sam čitao komentare na svoje pisanje, ili kako netko napisa na “deranje Pita” preko komentara. Pretpostavljam, barem mi se čini, da je većina komentatora krštena, dakle na određen način pripadaju kršćanima, bez obzira što osjećaju da su danas. Prigovaraju da je Katolička Crkva ovakva ili onakva. Ne tvrdim da njihove kritike nemaju utemeljenja na činjenicama. Prema tome nije to “mlaćenje prazne slame”. No, postoji jedan mali crvić koji me kopka i na da mi mira. Tko i što je Katolička crkva? Tko čini tu Katoličku crkvu? Crkva sebe i prema temeljnom dokumentu Drugog vatikanskog koncila u Konstituciji Gaudim et spes definira kao “narod Božji” sve krštenike. Vrlo široko seže ova definicija. Naravno, unutar toga “naroda Božjega” svi nemaju isti utjecaj, niti istu razinu odgovornosti. Međutim nitko nije amnestiran od odgovornosti, svatko na svojoj razini i svatko može imati utjecaja u svojoj sredini. Može mi netko predbaciti da želim nekome nametnuti osjećaj krivnje. I takovih je komentara bilo. Ne, nikome ne želim nametnuti bilo kakav osjećaj krivnje, kao što sam prije napisao – pokušavam samo razmišljati. Niti to znači da kršćanin, u ovom slučaju katolik ne treba ili ne smije biti kritičan prema postupcima najodgovornijih unutar zajednice. Dapače, treba biti kritičan, samo ne kritizerski raspoložen. Kritika je utemeljena na činjenicama, kritizerstvo na prividu.
Postoje toliki sveci u povijesti Crkve koji su bili jako kritični prema osobama i stanju u Crkvi. U isto vrijeme imali su jaki osjećaj odgovornosti prema njoj. To ne znači da današnji kritičari nemaju odgovornosti. Nadalje, imali su ljubav prema njoj. I to ih je učinilo velikim i zaslužnima. Uzmimo samo jednoga nama svima poznatog – svetog Franju Asiškog. Mogao je poput mnogih držati vatrene govore, šibati bičem pravednog gnjeva po manama, promašajima, grijesima vodećih ljudi u Crkvi. Pošao je radije od sebe: što ja činim u toj Crkvi i za tu Crkvu da ona bude Božja? I ustanovio da može puno, a da ne čini ništa. Drugo pitanje: što sada? Gnjevom neće učiniti ništa, odlaskom isto tako. Jedini put je promijeniti sebe i biti onaj dobar duh u toj Crkvi, zrno gorušice, mala svjećica koja će svijetliti. Počeo je razmišljati pozitivno.
Najvjerojatnije bi u Crkvi trebalo više otvorenosti između onih koji vode Crkvu i onih koji su, uvjetno rečeno, samo obični. Više dijaloga.