Engleski pjesnik Thomas Gray u 18. stoljeću zapisao je znamenitu kiticu “neznanje je blaženstvo” (ignorance is bliss) koju i danas često koristimo u kontekstu da nas ne može boljeti ono što ne znamo. U slučaju temeljite devastacije kosturnice u Prkosu i počinitelja maloumnika nikako je se ne može primijeniti. Postoji mogućnost da je spomen ploču na spomeniku ispod kojeg leže kosti 478 ljudi iz Prkosa i ne točno utvrđeni broj iz susjednog Novog Sela Lasinjskog polomio proračunato, iz čiste mržnje s točnim saznanjem što se to u Prkosu davnog 21. prosinca 1941. dogodilo. To je onda već slučaj za psihijatriju, ustašoid koji se znoji u mučnoj nelagodi što živi u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, bolesni nostalgičar za vremenima kad je Andrija Artuković potpisivao rasne zakone, a Mile Budak svjetsku poeziju obogaćivao rimama tipa “Srbe na vrbe”, kad se maljem i kamom trajno rješavalo srpsko, židovsko, komunističko pa i HSS-ovsko pitanje. Nekako predmnijevamo da je mali postotak mogućnosti da je u pitanju takav tip ustašofila. Prije je riječ o neznanju, ali ne onom Grayevom blaženom, nego onom koje je opisao još Sokrat, sabijenom u zaključku “neznanje je izvor sviju zala”. Zašto? Zato jer je rušitelja koji imaju znanje, povijesno u ovom slučaju, zanemariv postotak, naspram mnoštva površnih ignoramusa u čijem crno-bijelom sagledavanju svijeta petokraka zvijezda i ćirilični natpis na bijelom mramoru kosturnice u Prkosu dođu kao crvena krpa pred bikom. Jednostavno, vjerojatnost da je oskvrnuće počinila neznalica je puno veća. Kad bi se igrali istražitelja, u tom smislu mogli bi lako procijeniti i profil vandala iz Prkosa. Muško je, star između cca 17 i 27 godina, s najviše završenom srednjom školom, vjerojatno podgrijan alkoholom ili nečim sličnim što zamućuje rasuđivanje i podiže adrenalin. Moguće dolazi iz obitelji u kojoj se 50 godina moralo šaptati o tome kako je 1945. skončao djed ili pradjed. I nije bio sam, takve se kukavičke stvari rade čoporativno. Uz tradicijske pretpostavke, opća politička atmosfera u kojoj je moguće da je antifašizam ugrađen u Ustav, ali stanuje u (pre)malo hrvatskih srca sigurno nije odmogla da se netko odlučiti iskaliti bijes na mjestu gdje mjesta ima isključivo za pijetet, sućut i nelagodu. Jer ispod kosturnice nisu nekakvi srpski partizani poginuli u sumnjivim okolnostima, u njoj su kosti isključivo žena, djece i staraca. Taj je mučni pokolj i atmosferu oko njega detaljno opisao Slavko Goldstein u svojoj knjizi “1941. – godina koja se vraća”. Dramatiku jednog takvog pera kao što je Goldstein bilo bi pretenciozno i oponašati, pa samo u najkraćim crtama ulazimo u srž stvari. Kad je mještanima Prkosa dojavljeno da ustaške jedinice kreću iz Lasinje prema Prkosu, muškarci iz sela pobjegli su u šumu računajući da ustaše neće dirati žene, djecu i starce. Prevarili su se, spremao se krvavi pir. U pitanju nije bila odmazda kao u slučaju jednog drugog pokolja u Blagaju, u NDH se počela provoditi sustavna politika istrebljivanja ljudi samo zato jer su druge vjere i nacije. Za one kojima je teško shvatiti da je oskvrnuće oskvrnuće bez obzira na ideologiju, vjeru i naciju, razbijački pohod nepoznatih slaboumnika u Prkosu je isto kao da netko spali križ nad jamom Jazovkom gdje su ljudi bez suđenja bacani u jamu 1945. godine. Uz jednu razliku. Da križ nad Jazovkom izgori vladajuće političke strukture bi ekspresno financirale i podigle novi. S punim pravom, jer i takvo rušilačko nedjelo , dok se (ako se) ne dokaže drugačije ne bi bilo djelo smišljene politike, već maloumne usijane glave i red je da uređivanjem stratišta i podizanjem novog križa vlast očuva pijetet žrtava. A u vrijednosno ekvivalentnom slučaju Prkosa, kao i dosad, za pretpostavljati je da će se vlasti ponašati indiferentno. “Nek’ si to urede tamo neki Srbi i udruge antifašista koje će ionako nestati pod pritiskom bioloških zakona.” – neće se reći glasno, ali tako to ide. Imamo oko tri tisuće razloga da vjerujemo u takav epilog. Otprilike onoliko koliko je srušenih antifašističko/partizanskih spomenika u Hrvatskoj. Nema razloga vjerovati da je rušenje u Prkosu bilo što drugo do eksces pojedinca, no kao što spomenusmo, od 1990. živimo u političkoj klimi prvo glasnog, pa tihog prijezira vlasti naspram antifašizma i žrtvama koje u 2. Svjetskom ratu nisu pale na “hrvatskoj” strani. Treba si postaviti pitanje jesu li ignoriranje i revizije povijesnih događaja i indiferentan stav prema antifašističkom nasljeđu – na potezu od školskog obrazovanja do političkih govora – pomogli da nepoznati vandal u Prkosu lakše udari maljem po kosturnici. Paranoja? Možda, ali dva konkretna karlovačka primjera idu u prilog gore izrečenoj tezi. Spomenuta knjiga Slavka Goldsteina je istovremeno jedno od najpotresnijih i najljepših djela o Karlovcu stavljenih na papir ikad. Ne samo zbog raskošnog stila pisanja, intenziteta i dokumentarističke uvjerljivosti već i zbog sjajne sposobnosti autora da se odmakne od uloge suca, da ne gleda stvari crno-bijelo iako je u ratu o kojem piše ostao i bez oca, i bez kuće i bez bezbrižnog djetinjstva. U njoj nema podjela na ustaše i partizane, Židove i Hrvate, Srbe i Hrvate, u njoj se ljude dijeli na dobre i zle. Za junaštva su zaslužne individue, za zločine su krive individue ili politike, nikako ne narodi. Knjiga je pokupila niz stručnih nagrada i pohvala u Hrvatskoj i izvan nje. Zagreb je Goldsteinu odao priznanje nagradom Grada Zagreba. Ali službeni Karlovac se autora nije sjetio. Teško je vjerovati da rođeni Karlovčanin Goldstein nije dobio ni plaketu Grada Karlovca za to kapitalno djelo, iako je zaslužio titulu počasnog građanina. Ako je počasni građanin izvjesni Horst Reif…
Zazor prema sjećanju na 1941. očitava se u slučaju otezanja davanja dozvole da se na staru bolnicu na Dubovcu vrati spomen ploča o akciji spašavanja zarobljenog ilegalca Marijana Čavića. Veco Holjevac je s dvadesetak partizana obučenih u domobranske uniforme drsko prošetao kroz grad pod okupacijom 10000 Talijana i domaćih izdajnika i isto tako išetao iz grada. Bila je to jedna od prvih takvih akcija u okupiranoj Europi. Da su Amerikanci u pitanju, Spielberg bi već odavno snimio film s Tomom Hanksom u ulozi Holjevca. Svuda u u demokratskom svijetu poduhvat Holjevčeve jedinice čuvao bi se od zaborava. Župan Vučić potezanjem za nos ostarjelih antifašista nam daje do znanja kako antifašizam nije nešto čime se treba ponositi, već nešto što treba držati daleko od novih generacija. Tako da lakše polude kad se sretnu s drugačijim; da raspale po zvijezdi i ćiriličnom natpisu, pa makar ispod ležale kosti nevinih žrtava.