Svjedoci smo kako se posljednjih godina tenzije prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj povećavaju. Teško da će se negdje u nekoj tiskovini pronaći ponešto i pozitivno. Možda će netko opet planuti zbog ove tvrdnje. Ne mislim da se o njoj ne treba pisati, kritizirati, pa i napasti ako je potrebno. Ipak kad sve to malo razgrnemo i pokušamo doći do kakve takve istine o čemu se tu radi onda će ona biti daleko od onoga s čim se susrećemo u medijima, barem u Hrvatskoj.
Činjenica jest da Crkva u Hrvatskoj gubi medijski prostor a samim time i utjecaj na javnost. Na određeni način to je i normalno u fazi estradizacije medija i javnog prostora i dekadenciji kulture ili popularno rečeno – u sumrak zapadne civilizacije. Jedne je vrijeme Crkva kod nas pokušala zauzeti obrambeni stav, a kada je zaključila je teško pohvatati perje koje vjetar nosi – jednostavno je odustala od toga. Da li je to dobro ili nije – o tome se može razmišljati, razgovarati.
Ovaj poduži uvod razlog je poticaj u jednom komentaru na moje pisanje prije dva tjedna. Naime, u komentaru je bila izražena želja da se u nekom članku progovori o netransparentnosti ( kako to volimo sada reći) Crkve glede njezinih financija. O tome postoje cijele serije “lovačkih priča”. Ne bih rekao da je Katolička Crkva u tom pitanju manje transparentna od ostalih i o tome sam pisao u jednom članku objavljenom ovdje.
Istina je da je Crkva što se tiče financija prema “vani” prilično zatvorena. O razlozima mogu ljudi nagađati, dakako da bi bilo idealno kad bi sve bilo i prema vani transparentno. Koncem devedesetih postojala je težnja da se i s tim izađe u javnost. O tome se raspravljalo na određenim mjestima. Kako poslije dvije tisućite postaju jači napadi u medijima, Crkva se počinje povlačiti i tako se neke ideje, poticaji u Crkvi polako se povlače, i zatvara se pred javnošću. Oni koji su zagovarali javnost na tom području ostaju u manjini. I tako i toj dnevno političkoj igri cijela je stvar odgođena. Dakle, ne radi nekih “muljanja” s novcem bilo na višoj ili nižoj razini vlasti u Crkvi. Jednostavno tada je pala odluka da se s time ne ide u javnost. Bio sam i sam pripadnik struje javnosti financija , nisam ni danas odustao od tih ideja, kao ni oni koji su to sve trenutno stopirali. Jer, na koncu nema se tu što skrivati.
Premda se u javnosti, preko medija svašta piše kako nema evidencija, potrebno je ipak reći radi istine: svaka župa mora voditi Blagajnički dnevnik ( knjigu ulaska i izlaska), mora imati sve račune za novac koji je izišao iz blagajne, evidentiran svaki ulazak novca u blagajnu. Blagajnički dnevnik kontroliraju članovi Župnog ekonomskog vijeća ( izabrani unutar župe demokratskim izborima svake treće godine), dekan, arhiđakon, ordinarij. Svaki župnik mora svake godine dostaviti na Kaptol Financijski izvještaj potpisan od članova ŽEV-a. O sredstvima dobivenim od jedinica lokalne uprave i samouprave treba podnijeti izvještaj s računima, tim istim jedinicama, da lije novac potrošen namjenski za što je dobiven. Što se tiče računa: župnik je dužan svakome tko zatraži izdati račun za novac koji je dao župi iz bilo kojeg razloga. Prema tome transparentnost itekako postoji, jedino što ona nije prema vani, prema javnosti.
Znam da bi bilo vjerojatnije manje raznih špekulacija, preuveličavanja i sličnoga.
Što se tiče župnika oni mogu samostalno raspolagati s 10.000,00 kn iz župne blagajne, za više potrebna im je suglasnost ŽEV-a do 100.000,00 kn, iznad te cifre potrebno je odobrenje nadležne crkvene vlasti ( za sve investicije). Slažem se komentatorom da bi svaki veći zahvat trebao biti dogovoren sa župljanima, da svi zajedno trebaju procijeniti što je prioritete i koje su mogućnosti te zajednice. Naši crkveni objekti uglavnom su stari a to onda znači da trebaju svaki čas neke zahvate koji nisu nimalo jeftini, a uvijek se ne može ući u program ministarstva ili neke donacije, a opet se ne može čekati.