Je li u nacrtu proračuna grada Karlovca za 2011. između redaka napisana smrtna presuda takozvanim malim sportovima u Karlovcu, to jest svima osim nogometu i rukometu koji su trenutno pod zaštitom političkih struktura? Ako je suditi po neformalnim razgovorima s njihovim predstavnicima otkad je nacrt proračuna objavljen, odgovor je ne. Ali samo u smislu da košarka, atletika, odbojka, baseball, kuglanje, borilački sportovi…, neće nestati pa baš da ne dobiju niti jednu kunu iz gradske kase zahvaljujući besmrtnom sportskom entuzijazmu. A rezultati? E, to je već sasvim drugačija priča. Jasno je da u suvremenom sportu nema rezultata bez novca, bez rezultata pak nema masovnosti i tako se taj krug zatvara. Koliki su razmjeri krize – ali ponešto to govori i o ambicijama, sposobnosti i viziji vlasti – vidi se u činjenici da je gradonačelnik sa suradnicima osmislio proračun od 166 milijuna, čak 40 milijuna manji od prošlogodišnjeg, unatoč tome što su ne tako davno za vrijeme drugog rebalansa gradskog proračuna za 2010. projicirao proračun od 193 milijuna kuna. Rezati se očito moralo. Karlovačkom sportu u njegovoj ukupnosti namijenjeno je 8 milijuna kuna, otprilike po preporuci HOO-a, oko pet posto proračuna. I to nije toliko sporno. Sporna je raspodjela tog novca. Za krajnje korisnike klubove namijenjeno je tek 1,8 milijuna kuna plus 400 tisuća kuna “po posebnim odlukama”. Čak 3,65 milijuna kuna namijenjeno je održavanju sportskih objekata, iako je realna brojka nešto preko dva milijuna kuna. Onih 1,5 milijuna kuna razlike je teret vraćanja duga za izgradnju reflektora na stadionu. Recimo da su bili potrebni zbog nesuvislog zahtjeva HNS-a da prvoligaški klub ne može igrati utakmice na stadionu bez reflektora, ali činjenica jest da će (i) zbog njih u narednoj godini karlovački klubovi morati stegnuti remen do granice izdržljivosti . Naime, 1,8 milijuna kuna na desetine klubova, članova KŠZ-a, to su mrvice za puko preživljavanje, a ne sredstva za rezultatski iskorak i induciranu novu popularnost, odnosno omasovljenje pojedinog sporta. “Malim” sportovima – ponavljamo, to su svi osim nogometa i rukometa u ovoj konstelaciji političkih snaga i sportskih “simpatija” – osim proračunskog rezanja još je veći problem u današnjem “nogometnom” Karlovcu pronaći koju kunu mimo proračuna. Naime, samo naivac može pomisliti da je 850 tisuća kuna namijenjenih NK Karlovcu u proračunu 2010. jedini novac koji im politika pribavlja. S više političkih razina, od Banskih dvora naniže, postoji – da upotrijebimo eufemizam za reket – uvjeravanje gospodarskih subjekata javnih i privatnih da potpomognu prvoligaški nogometni projekt, pa onda u drugom ešalonu onaj rukometni, a ostali ako uhvate neku kost bačenu sa stola s glavnim jelom, uhvate. I to je legitimno, ali je malo licemjerno. Neka se otvoreno kaže, financiramo nogomet i rukomet, a ostali neka lagano crknu, što im ovaj nacrt proračuna i poručuje. I uvijek će biti pro i kontra takve ideje. Netko drugi na mjestu Vukelića ili Jelića bi zauzeo drugačiju strategiju, recimo, kao što to radi Koprivnica koja iz proračuna financira samo amaterski sport i rekreaciju. Netko treći na vlasti bi rekao da je Karlovac jednostavno gospodarski preslab da ima vrhunski nogometni klub, pa bi odlučio da će radije milijune za osrednjeg nogometnog prvoligaša potrošiti u projekt, ne znam, stolnoteniskog klupskog prvaka Europe. Koliko god izgledalo da “mali” sport ne može privući publiku kao nogomet, to je tek predrasuda. Publiku ne privlači (samo) sport, nego uspjeh. Da karlovački klub doma igra europsko klupsko finale u stolnom tenisu u ŠSD bi bilo 3 tisuće ljudi, a karlovački klinci bi uz lopte žicali roditelje da im kupe Stiga rekete. Bitna je popularnost sporta, ali prosječnost nigdje i u ničem ne privlači ljude. Možda i u tome leži razlog zašto nakon sto godina pokušaja ulaska u prvu nogometnu ligu, prvoligaški NK Karlovac igra prosječno pred tisuću, dvije gledatelja. U svakom slučaju, politika se odlučila za svoju sportsku strategiju vidljivu kroz nacrt proračuna i pitanje je kuta gledanja je li ona ispravna ili kriva. Od posljednjeg velikog sportskog projekta iz političke kuhinje, projekta košarkaškog prvoligaša i potrošenih milijuna, nije se godinama oporavljala samo košarka, već je posredno trpio sav karlovački sport. I zato imamo pravo biti skeptični. Kako to rade drugi? Bitno manja Koprivnica ove godine u svom proračunu daje 6 milijuna kuna za “poticanje i razvoj amaterskog sporta”. Profesionalni se financira mimo proračuna. Varaždin je ove godine u 230 milijuna teškom proračunu samo za ustanovu Gradski bazeni izdvojio više nego Karlovac za cijeli sport, 9,2 milijuna kuna, a za kubove 10,8 milijuna. Sisak je također u 2010. izdvajao više za sport, za sportsko-rekreacijski centar skoro 10 milijuna i još 10,4 milijuna kuna za sportske udruge. Mali Samobor je za sport izdvojio 11,5 milijuna. Kao Karlovac velika Pula, koja nam se čini kao gospodarsko slijepo crijevo, imala je proračun od čak 310 milijuna kuna, za javne potrebe u sportu potrošila je čak 25 milijuna kuna, a klubovi su dobili 7,7 milijuna kuna…Proračun je složeni “organizam” za stvaranje, ali i za čitanje i gorepotpisani dozvoljava da nema dovoljno stručnog znanja da otkrije sve njegove nijanse i unaprijed se ispričava zbog mogućeg krivog tumačenja brojki. Ali i ovako ovlaš, nameće se napola nedoumica, napola zaključak. S obzirom na gore izneseno, u usporedbi s drugim gradovima, Karlovac ili postiže sjajne sportske rezultate s obzirom na novac kojim raspolaže, ili se u Karlovcu sport krajnje netransparentno financira. Ostaje činjenica da su sportski klubovi u proračunu ovako malo novca dobili zadnji put već davne 1996. godine i ovo je krupan korak unatrag za sport. 1,8 milijuna kuna za sportske klubove u proračunu za 2011. je i veliki poraz karlovačke sportske “vlade” i pljuska njenom predsjedniku Zdravku Marčetiću. S ovakvim proračunom za sport Marčetić ne ostavlja dojam sukreatora u vladajućim gradskim strukturama već njihovog potrčka.