Je li osiguravanje milijun i pol kuna za obnovu Hrvatskog doma u recesijskom, da ne kažemo sirotinjskom gradskom proračunu za 2011. godinu, ulaganje od opće društvene koristi ili financiranje uskog interesa HSS-a, za sada još nije potpuno jasno. Pred neko vrijeme bilo je govora o tome da će Grad poduprti obnovu doma, ali će se prije toga morati redefinirati ugovor o koncesiji HSS-u na 99 godina, potpisanom još u doba gradonačelnika Benića ranih devedesetih godina. Novac je očito zacrtan, no do javnosti nije došla informacija da su koalicijski partneri HDZ i HSS napravili bilo kakav nacrt ugovora po kojem bi o namjeni obnovljenog Hrvatskog doma zadnju riječ imao Grad. Drugim riječima, moglo bi se dogoditi da se iz gradskog proračuna uredi jedna zgrada, tako da bi jedna politička stranka mogla zarađivati novac na iznajmljivanju prostora u tko zna kakve namjene. Baš kao i dosad, kad se zahvaljujući “poslovnim” potezima HSS –a, nekad kultno i vrlo dobro organizirano okupljalište omladine (mladež je došla kasnije) srozalo na razinu mjesta gdje su na čistim komercijalnim osnovama uvedene “cajke” kao vid zabave u centru grada. Dosad se pokazalo da je Hrvatski dom i financijski i organizacijski prekrupan zalogaj za karlovački HSS, i zgrada bi poslije temeljitog pustošenja u vrijeme rata sigurno bila ruševina poput hotela “Korana” da nije bilo sposobnog operativca Dubravka Delića i skupine entuzijasta koji su osigurali novac za krov i fasadu. Delića više nema u HSS-u, nema zadnjih godina u HSS-u ni ideje što sa zgradom, najam s ugostiteljem u podrumu je neslavno prekinut, Mala scena je zamrla ne samo zbog nedostatka entuzijazma mladih, nego i nefleksibilnosti HSS-a. Ako se izuzme hvale vrijedno održavanje prostora za vježbanje bendova i kancelarije HSS-a, više od 15 godina nakon potpisivanja 99-godišnje koncesije Hrvatski dom je najmrtviji u svojoj 80-godišnjoj povijesti. I to nešto govori o onima koji bi se trebali brinuti o njemu. Čak i kad bi namjera Grada bila nešto plemenitija od pukog zadovoljavanja zahtjeva koalicijskog partnera HDZ-a (nije slučajno da su u proračunu povećane stavke za Karlovački tjednik kojeg vodi HSS-ovac i odjel za poduzetništvo i poljoprivredu na čijem je čelu HSS-ovka), poražavajuće je što u javnost iz Grada dolaze izjave da vlast zapravo nema ni približno jasnu ideju, a kamoli razrađenu koncepciju što bi se tamo trebalo odvijati. Zna se samo da je anketa među srednjoškolcima otkrila kako većina želi da Hrvatski opet bude centar zabave mladih . Pa bi Grad, kao sugeriraju novinski napisi, mogao dati prostore Hrvatskog doma nevladinim udrugama. Administrativni mozak teško može smisliti nešto više od administrativne solucije, solomunskog rješenja koje može donijeti još kancelarija, još činovnika, samo što bi imali NGO predznak. Grad s vizijom bi iskoristio ljude svoje ljude iz društvenih djelatnosti i naložio im da razgovaraju s karlovačkim viđenijim društvenjacima mlađe generacije, umjetničkim dušama, filmašima, rokerima, alternativcima, angažiranim studentima i srednjoškolcima, novinarima, predstavnicima kulturnih udruga… Iz svega toga morala bi se moći napraviti analiza sa zaključkom što bi to za Hrvatski dom bilo najbolje rješenje. Nažalost, kao i sve vlasti, i ova vlast izbjegava komunicirati s ljudima koji nisu na liniji. Baš kao i kod brendiranja Karlovca, nema tu mnogo mudrosti. Velika dvorana Hrvatskog doma slovila je kao jedna od najboljih koncertnih dvorana u Jugoslaviji. Koncertna dvorana, prije svega za rock koncerte, Karlovcu nedostaje, dakle tu ne bi trebalo biti mnogo dilema. Udruženje Omladinski dom “Bratstvo i jedinstvo” koje je dom vodilo prije rata, doduše pod patronatom Saveza socijalističke omladine, bilo je ispunjeno progresivnom studentarijom i par organizacijskih profića koji su planski ispunjavali slobodno vrijeme gradske ekipe. Organizirali su koncerte najvećih rock imena bivše države, forsirali proizvodnju vlastitog kulturnog programa kroz financiranje kazališne skupine, izdavanja omladinskih novina “Tok”, otvorili kafić, dvoranu za borilačke sportove, avangardni glazbeni program na Maloj sceni …Ništa mudro, prilično populistički , ali su imali konstantnu financijsku podršku i mogućnost da se sami financiraju. Naime, preko omladinskog kluba funkcionirao je student-servis, pa je ekipa u Hrvatskom raspolagala s tolikom lovom da su si nakon što ih je na silu zatvorila nova HDZ-ova vlast krajem 1990., još mjesecima isplaćivali plaće. Uz financijsku sigurnost imali su slobodu da budu koliko toliko provokativni i avangardni, da od odlučivanja drže podalje ekipu koja se ionako bolje osjećala na seoskim zabavama negoli na ranim koncertima Leta 3, Ekatarine Velike ili Borghesie. Nije u socijalizmu sve bilo tako crno kako bi se htjelo prikazati. U vezi s Hrvatskim sve je već izmišljeno u 80-ima, treba prekopirati i prilagoditi stare programe, i kao u svemu ostalom samo okrenuti ideološki predznak. I tu nema nikakve nostalgije, to je pitanje prakse i svijesti što bi “drugačije” i naprednije klince pod isti krov privuklo s klupa u parku.