Čovjek je biće koje pita, propitkuje sebe, svijet oko sebe, pokušava složiti kockice u cjelinu. Razlomiti cjelinu i opet je pokušati sastaviti. Istovremeno je on biće koje biva pitano. Kao nad Kranjčevićevim posljednjim Adamom nad svakim visi veliki upitnik.
Znatiželja da se otkrije ono s druge strane prirođena nam je. Koliko puta poželjesmo zaviriti u tuđe dvorište preko plota i otkriti odgovore na dječja pitanja. Kasnije dođu i teža pitanja – od obične znatiželje. Ona nisu ekskluzivno pridržana samo ljudima akademske naobrazbe. Svaki čovjek susreće se s tim pitanjima.
Koliko se samo novaca, vremena potrošilo u posljednjih stotinu godina da čovjek dadne konačni odgovor: Bog je mrtav! Čemu sve to? Bi li nas ta spoznaja usrećila? Da li bi svijet bio bolji? Možda bi bio drugačiji.
Da li je uistinu Bog nepotreban, štetan? Netko tko je plod nemogućnosti da čovjek dadne odgovore na pitanja koja mu se postavljaju? Plod zaostalosti, manipulacija klase nad klasom, sredstvo vladajućih da drže u pokornosti one nad kojima vladaju? Svjestan sam da ima još mnoštvo pitanja koja bismo mogli postaviti. Uostalom, o pitanjima i odgovorima lome se koplja od pamtivijeka. Kad mislimo da smo došli do konačnog odgovora postanemo svjesni da smo opet na početku. Ima li uopće smisla truditi se odgovarati na pitanja ili ih jednostavno gurnuti na stranu i živjeti svoj život pa “što bude neka bude”.
U novije vrijeme, zadnjih pedesetak godina stvorila su se tri bloka, od koji su dva suprostavljena, a treći stoji negdje u sredini: teisti, novi ateisti i agnostici, koje bih se usudio nazvati novim humanistima. To ne znači da i teisti i ateisti nisu humanisti, da ne bi došlo do zabune. Možda netko od čitatelja ponudi, pronađe bolji izraz. Bilo bi mi drago.
Ma kako prijepori teista i ateista bili žestoki ostaje važno pitanje: protiv kojeg Boga se bori ateizam? I drugo pitanje: kojeg Boga brane teisti?
Ti sukobi vremenom jenjavaju, pa se onda opet razbuktavaju što opet zavisi od mnogih čimbenika. Ovaj posljednji koji je započet negdje između 2006. i 2007. Imao je povod pojavu pripreme 200. godišnjice rođenja Charlesa Darwina (2009.). Pri tome su sa strane ateista osobitu agresivnost pokazivali Dawkins, Harris, Dennet i Hitchens. No ne treba zaboraviti ni činjenicu da su se sekularisti na zapadu nadali odumiranju religije, kraju religije, ili kako to piše Matthew Arnold da je “religija predstavljala rasplinuti san mrtvog vremena”. Počelo se događati nešto neočekivano: na tom zapadu počelo je buđenje duhovnosti i religioznosti u novim religioznim pokretima unutar kršćanskih denominacija.
Da li uistinu znanost nosi u sebi poruku o smrti Boga? Da li uistinu religija ne nudi objašnjenje za bilo što važno? Ili je to samo lijepa fraza koja se na prvi pogled čini privlačnom? Prihvatiti tu tvrdnju bilo bi isto kao i prihvatiti tvrdnju da je balet nevješt način trčanja za autobusom. Potrebno je naglasiti da je znanost religijski potpuno neutralna – niti podržava niti kritizira religiju. Isto tako znanost u sebi ne uključuje ateizam, niti ga isključuje. Osjećajući da je znanost “čudni stvor” koji može biti kotraproduktivan nove se ateisti sve više i više u obračunu s teizmom, religijom okreću bespoštednoj kritici religije u njezinim pojavnim oblicima, povijesnim pogreškama. Tako ulazimo u novije vrijeme u ono što je Charles Taylor nazvao Kulturkampf, pojednostavljeno rečeno – borba za javni prostor. Još jednostavnije rečeno, cijela se stvar spustila s akademske razine rasprave na zemlju, u svakidašnjicu.