Da li je to radi godina ili nečeg trećeg misli mi se vraćaju u prošlost u ona došašća djetinjstva i mladosti. Neka nostalgija za nekim vremenima koja su prohujala. Nikada se neće vratiti – nažalost. Ma kako bila nostalgična ipak natjeraju čovjeka na osmjeh i probude toplinu u srcu.
No, ova sjećanja nisu samo nostalgija, ovim fragmentima želim prenijeti onim mlađima koji su imali ili imaju drugo djetinjstvo – naš doživljaj priprema za Božić. A meni? Neka posluže kao obnova lijepih uspomena. Naravno da ljudi grada imaju neka druga, drugačija sjećanja nego mi djeca sela.
Vrijeme došašća nosi se u sebi određeni naboj tajnovitosti, mističnosti: jutra ispunjena putem prema crkvi na zornicu uz škripu smrznuta snijega, miris sjeverca što šiba s obronaka planine, polumraka crkve i tišine koju iznenada prekida zvuk orgulja uvodeći nas i prateći kroz pjesmu.
A tek kod kuće! Bakina škrinja iz koje se širio omamljujući miris posebno probranih božićnica – rumenih i mirisnih jabuka. Bile su to jabuke kakve ne susrećemo u šoping centrima. Ove u centrima na desetke metara smrde po kojekakovim zaštitnim sredstvima. Božićnice u sebi nose miris jutra, rose, vjetra, sunca…U jesen probrala je baka najljepše, najmirisnije, spremila ih, njima ćemo ukrasiti “kinđ”, staviti ih na stol ispod “kinđa”.
“Kinđ” – ne znam kako se to zove u ovim krajevima, u zagorju gdje sam rođen i proživio najljepše djetinjstvo na svijetu – “kinđ” je bio ukrasni detalj Božića, ono što je danas bor. U vrijeme moga djetinjstva i mladosti Božić nije bio državni praznik, radilo se, išlo se u školu, nije bilo borova za kupiti na tržnici ili šoping centrima. Ljudi bi otkinuli nekoliko grana bora, jele, smreke ili nekog drugog zimzelenog drveta, oni u gradovima nekako bi se snašli. Kasnije, prešutno su stigli novogodišnji borovi negdje pred Božić pa bi tako bila zadovoljena želja onih za božićnim i onih za novogodišnjim borom. Na selu su se još dugo zadržale grane. Od njih bi se napravio vijenac koji bi se učvrstio za drvenu gredu u sobi, na grane bi se povješale božićnice, orasi, ukrasno cvijeće izrađeno od papira…i to je bilo to. To je bio “kinđ”.
Sve je odisalo nekom svečanošću, tihom, nenametljivošću. Intimno vrijeme razmišljanja, dvostruke priprave: one nutarnje i one vanjske. Nije bilo jurnjave, šopinga, kupovanja darova. Žene bi se u sumrak okupljale i pravile ukrase ili cvijeće od papira. Bila su to prava mala umjetnička djela. Muški bi uz karte raspravljali kakovo je bilo čije kolinje. Nije bilo politike. Za istim stolom sjedili su bivši partizani, domobrani, ustaše. Za njih je rat bio prošlost. Njih nije nitko trebao doći pomiriti, to je učinio život, svakidašnjica.
Uhvati me ponekad u ove dane sjeta za tim prošlim vremenima, kao večeras dok ovo pišem. Ne možeš otvoriti novine, televizor a da ti ne pokvare raspoloženje ili uhvati ljutnja. Ne samo da kradu, podvaljuju jedni drugima, nego sve svoje prljavštine unose u naše domove. Kako da čovjek u ovo histerično, zeznuto vrijeme ne požali za onim vremenima kad ovi što istresaju svoje prljavštine pred nas nisu palili javno po trgovima adventske vjenčiće. Za vremenima kad je došašće bilo nešto intimno, obiteljsko, puno iščekivanja badnje večeri, mirisa gibanice, slame pod stolom, grana bora po čijim iglicama svjetlo svijeće pleše svoj čudesni ples.