Agresivaca tankih živaca, frustriranih siledžija, sadista bilo je i bit će. I lopova raznih vrsta, od sitnih džeparoša do krupnih mafijaša također. To je tako. No što misliti kad shvatimo da oni nisu tamo gdje bi trebali biti, na margini, polusvijet, otpad društva, već društvena vladajuća elita. Čemu se više čuditi kad je dio najviše izvršne vlasti u Remetincu, dio pod sumnjom, prvi među njima bježi od pravosudnih organa zemlje koju je donedavno vodio, a ostatak te elite pravi se blesav, tvrdeći da u sedam godina vlasti nisu ništa znali o trpanju privatnih džepova društvenim novcem i da nisu o ničem odlučivali. Ali tim gluhim i slijepim tipovima iz vlasti koja je odnijela izbornu pobjedu na Sanaderov račun, Vladi koju je sastavio upravo najpoznatiji Hrvat iza rešetaka ne pada na pamet dati svoj debelo kompromitirani mandat na provjeru kod birača. Kako uopće dramatizirati oko toga da su neki pripadnici mladeži vladajuće stranke iscipelarili slabijeg od sebe u trenucima kad se pokazuje istinitom tvrdnja da većina država na svijetu imaju svoju mafiju, a u Hrvatskoj mafija ima državu, tvrdnja koju su preko usta donedavno teško prevaljivali i najžešći kritičari Sanaderovog HDZ-a. Danijel Trupković je očito, s obzirom da mu batinjanje u Astralisu nije prvi već treći poznati ispad – računajući tučnjavu kod Aromasa prije par godina kad je od udaraca hrabre Trupkovićeve ekipe stradala i ženska čeljad te u medijima opjevanu luster – ustašijadu u Riveru – jednostavno takve ćudi, posebno pod utjecajem alkohola. I ima takvih individua, nije to nikakva tragedija. Tragedija se očituje u činjenici da on nije marginalni član karlovačkog HDZ-a, on je svojevrsni “role model” njihove mladeži, ogledni primjer uspona u politici koji se isplati pratiti. Sa skromnom naobrazbom, stranačkom aktivnošću došao je do Gradskog vijeća, pa je u “Mladosti” dobio fino političko namještenje, pokoji nadzorni odbor, pa je došlo vijećničko mjesto u Županijskoj skupštini… Bio je neka vrsta mamca za ostatak mladeži da i oni, ako slijede njegov put postignu isto ako ne i više. Ali, da stvar bude sasvim jasna, Trupković nije kriv što se našao tu gdje se našao. On je takav kakav je, krivi su seniori koji su ga gurali kao primjer, organizacija koja je propustila vidjeti njegovu tamnu stranu. Ili im je takav profil baš odgovarao, da im mladež bude malo borbenija; nema vajde u predizbornoj kampanji od mahanja zastavicama i govorancija, treba pod okriljem noći odraditi pokoji prljavi poslić, pokidati plakate konkurenciji i slično. Dosad su u zabilježenim ekscesima i tučnjavama Trupković, Goršić i društvo uvijek nastupali čoporativno, možda nesvjesno, možda i zato jer su se osjećali sigurnima od kazne, ili je takvo ponašanje od seniora daleko od javnosti i poticano? Zašto bi se i bojali, primjeri gaženja automobilima bez sankcija, krivotvorenje diploma sa sankcijom pa prelaskom na bolji posao, građenje društvenih domova bez sankcija, kupovanje vijećnika bez sankcija…, nema sumnje HDZ je pripremio plodno tlo da im mladež bez straha pokazuje visoki sadistički potencijal po tko zna koji put. Prilika čini čovjeka lopovom, u ovom slučaju prilika je učinila Trupkovića, Goršića i Vogrinca siledžijama. Ta “prilika” se očituje u dosadašnjem iskustvu; medijski eksponirani slučaj Rivera natjerao je HDZ da isključi Goršića mlađeg iz stranke, ali u tom isključivanju za njega nije bilo nikakve patnje ni pouke. Isključen je deklarativno, moglo ga se i dalje vidjeti na stranačkim okupljanjima, nije fizički udaljen iz “ekipe” čemu je dokaz i zajednički “nastup” u Astralisu ovaj vikend. Tako bi moglo biti i s Trupkovićevim isključivanjem. Osim ako lokalni HDZ-ovi apartčiki – prije pod mantrom “kud Ivo tud i mi”, a sad “kud Jadranka i EU, tud i mi” i tsunamijem masovnih hapšenja na državnoj razini – ne odluče primijeniti politiku čvrste ruke i uzeti ono najvrjednije što su Trupković i slični od HDZ-a dobili. Egzistenciju. Teško je vjerovati u to kad i kod ovako eklatantnog slučaja HDZ reagira priopćenjem u kojem spominje “razloge neprimjerenog ponašanja” svojih članova i time relativizira težinu djela.
Da je Trupković privatna osoba bez političkog angažmana i da nije po stranačkoj liniji zaposlen u gradskoj tvrtki bio bi samo još jedan delikvent, ovako je mala paradigma negativne selekcije u vladajućoj stranci i u krajnjoj liniji lokalna paradigma moralnog propadanja stranačke demokracije.