Možda je pojam “na pragu Božića” malo ofucan, ali ne pada mi na pamet neki primjereniji. Dakle, na pragu smo Božića za koji se ljudi spremaju na različite načine. Bez obzira ne sve razlike i različitosti uvjerenja većina se ljudi sprema i svatko će na svoj način doživjeti taj dan. U toj pripravi koja je pri kraju kršćanima su ostala urezana u pameti tri čovjeka. Jedan duboko u Starom zavjetu, drugi kao spona između Novoga i Staroga zavjeta ili saveza i na koncu začetnik novoga vremena – prorok Izaija , Ivan Krstitelj i Isus Krist.
Izaija prorok i njegovi učenici djeluju u najtežim trenucima Izabranog naroda za vrijeme babilonskom sužanjstvu. Narodni i vjerski vođe svojom neodgovornošću uvalili su narod u ropstvo, odveli ga na krivi put što se tiče politike, ekonomije i vjere. Posljedica je bila gubitak slobode, uništenje svetinja, kulture, izgon iz zemlje. Situacija je to da ne može biti gora. Mogao se Izaija pridružiti općem nezadovoljstvu, proklinjanju, optuživanju, traženju krivaca za nastalu situaciju. Najvjerojatnije mu nitko ne bi mogao prigovarati. Shvatio je da put u slobodu ne ide tim smjerom. Kao učitelj vjere nastoji ljude vratiti iskonu vjere. Pomoću obnove u vjeri pokušava u narodu dići moral, probuditi nadu, vratiti optimizam u svakidašnji život jer nikada nije sve izgubljeno. Rekli bismo – izaija i njegovi učenici žive i rade u pustinji života, tamo gdje se čini nema nema više perspektive.
Ivan Krstitelj, prolazi u početku etapu pustinje. Pustinja je u biblijskom smislu mjesto susreta s Bogom. Danas bi rekli – mali odmak od svakidašnje buke, jurnjave, trenutak u kojem je čovjek sam sa sobom. Tu na rubu te pustinje započinje svoje poslanje. Osim ovoga navest ću još dva zorna primjera značenja pustinje u Bibliji. Božji narod Izrael iz egipatskog ropstva putuje u Obećanu zemlju, slobodu kroz pustinje, tu se čisti od starih slika, predodžbi, staroga mentaliteta, susreće Boga, tu mu se bog objavljuje, sklapa s njim savez. Druga slika pustinje jest: Isus na početku svoga javnog djelovanja odlazi u pustinju. Tu se susreće sa svim izazovima onoga koji želi biti vođa; bogatstvom, čašću i vlašću: Tek kad je bio spreman suočiti se s tim opasnostima, očvrsnuo i postao imun na sve to – započinje svoje javno djelovanje.
Prošavši pustinju Ivan Krstitelj ima snage, hrabrosti, ali i moralni autoritet stati pred vlastodršca Heroda i reći mu da njegov život nije u redu. Suočivši se s istinom Herod kao silnik poseže za mačem. U konačnici opobjednik postaje onaj koji je uspravno hodao kroz život – Ivan Krstitelj.
Sve ovo nije bez razloga sabito u mjesec dana došašća koje na svoj način za vjernike postaje hod kroz pustinju čiji je cilj Božić, susret s Bogom, doživljaj Boga kakav on uistinu jest – Emanuel – Bog s nama, za nas, uz nas. Izaija, Ivan, Isus imaju nešto zajedničko što nam ponekad izmiče – poći od sebe, vlastitog pročišćenja. Nutarnje obnove koja je svima potrebna.
Svjedoci smo velike obmane koja se nekoliko posljednjih tjedana odvija pred našim očima, i ne samo to nego smo i uvučeni u nju. Obmana se zove – borba protiv korupcije. Što su novinari iliti javnost otkrili? Ništa pod kapom nebeskom osim onoga što im je bilo servirano i koliko im je bilo servirano. I sad doživljavamo ekstaze što možemo do mile volje cipelariti one koji su u nemilosti ili u zatvorima. Možda je to naš ulazak u pustinju suočavanja sa stanjem države, društva i pojedinaca. Ponajprije tu mislim na nas kršćane, osobito na one najbrojnije – katolike. U ovom društvu ima malo nevinih. Na kraju mučnog puta ispunjenog razočarenjem, odricanjima, bijesom, optužbama – vjerujem da će se snovi o boljem društvu ispuniti. Kao što reče Mak Dizdar: “…valja nama preko rijeke prijeći”.