Počevši s prebijanjem 18-godišnjaka u Astralisu od strane grupe
prominentnih članova mladeži HDZ-a do ponuđene ostavke njihovog
predsjednika Perkovića, u deset dana naučili smo zaista mnogo o
tome kako institucije pravne države, mehanizmi lokalne politike i
unutarstranačka demokracija funkcioniraju pod pritiskom. I to ne
samo pod pritiskom javnosti. Treba biti pošten i reći da kad u
sitni sat pod utjecajem alkohola dođe do tučnjave rijetke su
situacije u kojima je jedna strana sto posto kriva, a druga sto
posto nevina. No istaknuti mladi HDZ-ovi članovi nisu na Borlinu
prije deset dana upali u nevolje prvi put, evidencija njihovih
nasilničkih ekscesa nije samo zabrinjavajući recidiv već poprima
razmjere poraznog sociološkog fenomena. Ako mladi koji bi
angažiranjem u političkoj stranci po defaultu trebali imati
sklonost općem dobru, nekoj vrsti idealizma i višim ciljevima
grupno cipelare slabije od sebe, moramo se ozbiljno zapitati kuda
mi to idemo i kakvi to politički inkubatori “uzgajaju” ovakve
tipove. Kolokvijalno rečeno, “seniori” karlovačkog HDZ-a žanju
ono što je izraslo iz sjemena njihove negativne selekcije. U ovom
su slučaju simboličnim gestama isključenja nasilnika iz svojih
redova reagirali brzo i rezolutno, ali su postupili licemjerno.
Teško se oteti dojmu da bi njihovim mladim pulenima ponovno
progledali kroz prste samo da se nije dogodila lavina javnog
pritiska koja je kulminirala posjetom premijerke Kosor mladiću
kojeg su članovi njene stranke pospremili u bolnicu. Jer, slučaj
“Astralis” otkrio je koliko malo karlovački HDZ zapravo drži do
hvalevrijedne kampanje “nulta stopa tolerancije na nasilje”
premijerke Kosor. Naime, jedan od sudionika tučnjave u Astralisu,
član mladeži HDZ-a, bio je vojnik HV-a, pretukao časnika, nečasno
otpušten iz vojske, procesuiran, pravomoćno osuđen i poslan na
odsluženje zatvorske kazne. Ta porazna pravosudna niska HDZ-u
nije bila dovoljan razlog da ga briše iz članstva iz vrlo
jednostavnog razloga. Javnost nije saznala. U neugodna saznanja
možemo ubrojiti i postupanje institucija pravne države kroz dva
ekstrema koji nas dovode u sumnju da nije riječ o poželjnom
hladnom profesionalizmu, već igračkama u rukama politike. Prvo
policijsko priopćenje o događaju kod Astralisa koje premlaćivanje
s žrtvom u bolnici i gaženje autom na parkiralištu vidi kao
remećenje javnog reda i mira i drsko ponašanje, teško je nazvati
drugačije no dodvoravanjem lokalnim moćnicima čiji su sinovi
i(li) puleni demonstrirali silu. Kad su se novine raspisale,
šteta se popravljala kalkulantskim sintagmama da slučaj još nije
zatvoren, a kad je vrag odnio šalu, a nužda donijela premijerku
Kosor u Karlovac, drsko ponašanje preformulirano je u mnogo
ozbiljnije kaznene kvalifikacije. Na kraju, Općinsko državno
odvjetništvo nakon 48-satnog pritvaranja trojici osumnjičenika
određuje neobično strogu mjeru za ovakvo kazneno djelo, pritvor
od 30 dana. I ovdje se nije lako oteti dojmu da bi se postupilo
objektivnije da se premijerka nije morala dolaziti crveniti u
bolnicu i slušati roditelje pretučenog koji govore “kako i oni
uvijek glasaju za to (HDZ)”, a za uzvrat doslovno dobivaju po
nosu od dečkiju iz HDZ-a. Kako god, i početak i kraj ove sage što
se tiče institucija koje rade svoj posao, više su posljedica
političkog poklonstva negoli profesionalnog impulsa. I to
žalosti, iako ova tužno ružna priča ima i pozitivnih strana;
premijerka je mogla zabiti glavu u pijesak po pitanju nasilja
članova svoje stranke i čekati da medijska bura prođe, baš kao
što su to činili karlovački HDZ-ovi čelnici zadnjih godina. Ali
nije. Dapače, s malo isprike i suosjećanja prema unesrećenom
Jadranka Kosor je – za razliku od poslovično suzdržane, da ne
kažemo hibernirane oporbe – uspjela prikupiti koji politički bod.
I pokoji bod na konto vjerodostojnosti da “nulta tolerancija na
nasilje” nisu samo prazne riječi, kao kod njenih karlovačkih
istaknutih stranačkih kolega. Kao svijetli primjer treba
spomenuti i karlovačku Opću bolnicu; samorazumljivo nam je da se
objektivno konstatiraju ozljede unesrećenog, ali i tu bi se dalo
umanjiti razmjere ozljeda, postupiti neprofesionalno pod
pritiskom politike. No posao je odrađen korektno i to u ustanovi
koju, usput budi rečeno, vodi visoko rangirani član HDZ-a s
očitim profesionalnim integritetom. I na kraju, slučaj Astralis
je mali trijumf javnosti. U dva desetljeća iza nas mnoge su afere
razotkrivane, mnogo kriminala javnih osoba objelodanjeno, na
mnogo slučajeva političke bahatosti i korupcije ukazano. Rijetko
kad su te iskre zaista i pokrenule mehanizam pravne države što je
novinarski posao činilo prilično frustrirajućim i besmislenim.
Činjenica da je nakon udruženog pritiska medija i angažirane
javnosti nastupila svojevrsna korekcija akcija i procjena
institucija pod utjecajem politike govori da smo na pragu neke
nove demokratske klime.