Ima tome davno kako sam čuo ovu anegdotu: stoje dvojica pred grmom ruže dok jedan plače drugi se veseli. Prvi je plakao što i na ruži raste trnje, drugi se veselio što i na trnju cvatu ruže. Nalaze se pred istom stvarnošću, ali je gledaju drugačije i njihove su reakcije različite. Ne radi se samo o ruži, nego i u stvarnosti. Isti problem vidimo, tumačimo i doživljavamo drugačije i drugačije se odnosimo prema njemu. Isto je tako i u društvu i društvenim odnosima.
Netko će nad našom hrvatskom stvarnošću biti bijesan, tužan. Govoriti ili pisati kako se iznevjereni svi ideali, uzaludne sve žrtve, kako su se neki okoristili mukom drugih, kako ništa ne valja, vidjeti samo ono loše. Ako već ne možeš s ruže skinuti trnje, onda je najbolje iskopati je i baciti u neku grabu ili spaliti je. Drugi će pokušati u svom tom vrtlogu kriminalne privatizacije, korupcije, političkog klijentelizma, netrasparentnosti, negativne političke i društvene selekcije pronaći i one svjetle trenutke, otkriti da usprkos svega negativnoga ima mnoštvo pozitivnoga. Uvijek je trnje raslo na ružama ili obratno na trnu ruže – zavisi kako promatramo stvarnost, štos je u tome ma kako mi gledali stvarnost je ista.
Svi oblici korupcije nisu ništa novo na ovim prostorima, pa i šire gledajući. Ponekad je to bilo u granicama podnošljivosti, drugi puta lupilo se prstima one koji su pretjerali. Čini mi se da se sada ponašamo kao oni koji su otkrili “toplu vodu”. Svi sada vičemo i tražimo istrage, sankcije protiv muljatora u privatizaciji, a ona je prisutna na ovim prostorima već davno. Sjetimo se kako su drugovi 1945. Privatizirali za sebe i Partiju stanove, kuće, tvornice. Drugovi su se samo devedesetih porazmjestili u novoosnovane stranke i nastavili posao. Istina malo su proširili krug da si pojačaju bazu na koju se oslanjaju. Poneki kukaju za Jugoslavijom i prodaju maglu kako se onda živjelo i optužuju nacionalizam za raspad iste, a ona se raspala jer je ekonomski skrahirala.
Dok nam je išlo kako tako dobro tolerirali smo nepodopštine pojedinaca i grupa, no sada kada nam je “voda do grla” i kad su pojedinci i grupacije ipak “prešli granice svih granica” postali smo osjetljiviji na te meštre “vaše je moje”. Sada se na njih podigla velika vika, no bojim se da od svega neće ispasti puno. Sjećam se kako sam čitao u novinama odgovor starog udbaša na novinarevo pitanje u lustraciji. Stari se udbaš na novinarevo pitanje: zašto u hrvatskoj nije provedena lustracija – nasmijao i odgovorio: tko bi onda bio na vlasti u Hrvatskoj. To nikako ne znači da se treba prijeći preko pitanja korupcije kao što se prešlo preko pitanja lustracije, naprotiv u pitanju korupcije treba ići do kraja.
U svoj toj kampanji kontra korupcije možda nam je svima promaklo nekoliko činjenica: banke su pune novca i traži gdje da ga ulože, mnoga javna poduzeća imaju novac, a ne ulažu ga, vlada ima programe ali nema zainteresiranih, stranci bi uložili ali nema zainteresiranih. Država je na određeni način blokirana i sve te poluge izlaza iz krize stoje na mjestu, mrtve. Jednostavno – svi čekaju Godota.
I dok smo s jedne strane zabavljeni “zabavom za široke mase” događaju nam se poskupljenja onako “mic po mic”, ali značajna..
Zanimljivo, kako i sam postadoh onaj koji otkriva da našoj ruži snova raste samo trnje. Čini se lakše i atraktivnije nego bi se to moglo misliti na prvi pogled.