Da novine, a u novije vrijeme portali mogu svašta podnijeti nije neka vijest koja bi trebala ljude pretjerano uzrujati. Povremeno ipak buknu žešće polemike zbog nekog “bisera” što se pojavi u novinama ili portalu. Tako je i najnovije izdanje Glasa koncila izazvalo podosta bure u javnosti, žučljivih komentara začinjenih uvredama uredniku, Crkvi. Dodatni problem zadaje očita pojmovna zbrka čitatelja i komentatora.
Glas koncila – već neko vrijeme objavljuje serijal svoga novinara Tomislava Vukovića pod naslovom: ” Uvrede katolicima, pravoslavnima i muslimanima” u kojima podsjeća na primjere protuvjerske baštine i na neke novije istupe javnih osoba. Možemo se složiti ili ne složiti s postavkama novinara Vukovića, njegovim izborom ljudi, aktivnosti. Možemo davati svoje prosudbe – pozitivne ili negativne, ali bi bilo pošteno da se to dogodi tek nakon pročitanog serijala. Ovako kritike nakon ovlaš pročitanih osvrta novinara na tek dio pročitanog više govori o kritičarima, a malo o Glasu koncila i o samom Vukoviću. Vratimo se sada na pojmovnu zbrku; novinar Vuković nigdje ne govori o kršenju vjerskih sloboda, jednostavno upozorava na kršenje prava, a sloboda je tek jedan dio prava, koje je pak širi pojam i uključuje mnoga prava – npr. pravo na istinu, dostojanstvo…
Rado pročitam kolumne A. Tomića, M. Jergovića (makar me ponekad zasmeta njegova isključivost), J. Pavičića, pa i Dežulovića. Kako ne čitam Slobodnu nisam u prilici znati o čemu piše gospodin Plevnik. I nisam stekao dojam da su to neki zatornici vjerskih sloboda. Jest da nekada znaju neke događaje prikazati na svoj način, ali nisam sreo neku mržnju, neprijateljstvo, pa ni izrugivanje, tek osvrt na aktualnosti i vjeru, institucije – na njihov način. I ne mora to uvijek biti ugodno, ali zna biti podosta zabavno osobito kad se zapetljaju u teološke zavrzlame.
I prije njih su neke političari zlorabili čisto vjerske pojmove u političke svrhe, sjećam se da je tek Živko Kustić reagirao na upotrebu riječi “sveto”, “oltar domovine”, “katedrala duha” i slično od strane političara. Polazeći s te točke mogli bismo krenuti u ozbiljnu kritičku analizu Vukovićevog teksta i prijedloga za nagradu osobi koja je najviše kršila vjerskih prava. Tada bismo najvjerojatnije došli do nekog drugog rezultata i drugih prijedloga.
Ne mislim nikoga braniti ovim tekstom, ta – ovo su pametni ljudi kojima nije potrebna moja obrana, pišem tek o načelu , dosljednosti i istinitosti. Nitko ne spori da Hrvatskoj ima osoba koje krše vjerska prava građana i tu je gospodin Vuković u pravu, kao što sam naveo prije – nedostaje mu dosljednosti što ga odvodi na krivi put pa vidi samo jednu stranu medalje. I sada dolazimo do srži problema – ja bih ustvrdio da je za vjerska prava najopasnija politika. Što će vjerske zajednice biti dalje od politike tim će biti otvoreniji prostor vjerskih prava i sloboda, bilo da se radi o katolicima, pravoslavnima, muslimanima ili drugima. Odmakom od politike stvorio bi se prostor za veći društveni angažman, veću potporu udrugama civilnog društva. Zapravo vjera bi stvorila vlastiti prostor slobode djelovanja.
Koncilska konstitucija: Crkva u suvremenom svijetu – govori upravo o tome angažmanu, ali i o čitanju znakova vremena. Možda su upravo kritičari postojećeg stanja vjere i vjerskih institucija taj znak vremena poslan od Boga, nešto kao perzijski kralj Kir.