Tok Kupe do Siska dug je 135 kilometara i plovidba njime bila je dugo i opasno putovanje. U početku su brodove uzvodno od Siska vukli ljudi – većinom kažnjenici i robijaši, ali i kmetovi. Bio je to robovski posao. Na mnogim mjestima na dnu Kupe skrivale su se podvodne stijene ili panjevi, koji su mogli teško oštetiti korablje, a posebo lađe, koje su teško natovarene imale dubok gaz. Opasni brzaci Kupe bili su kod Sredičkog, gdje rijeka, stisnuta između obronaka Petrove Gore i Vukomeričkih gorica, teče preko podvodnog praga, a tok joj je sužen na samo trideset metara. Na tim su brzacima ostali mnogi brodovi. Za brod i tovar odgovarali su kormilari. Vrlo su dobro pozanavali kupske vode, ali ih je čudljiva Kupa uvijek znala iznenaditi. Razumljivo je da je vlast nastojala održati Kupu brodivom pa se korito na cijelom tom 135 kilometara dugom vodenom putu redovito čistilo od potonulih panjeva i balvana, a kamene su se stijene minirala. Godine 1771. registrirano je ravno 50 različitih prepreka na Kupi. Velike prepreke natovarenim kupskim brodicama činili su i mlinovi. Jedan od lađara ostavio je u privatnom pismu svjedočenje o tome kako mu je karlovački vojni inžinjer ispričao da je nedavno minirao kupske stijene u Karlovcu i da nitke ne zna kako su se one tako brzo ponovo pojavile na tom istom mjestu. Ova vrlo rijetka razglednica poslana je 1899. godine, a nakladnik je bio Stevo Jugović iz Karlovca.
Pripremili Nikola Perić i Danko Fajt
