Dvadeset godina nakon uvođenja demokracije u Hrvatsku i 19 godina od njezina međunarodnog priznanja, iskoristio sam kao prigodu da se prisjetimo domaćih ljudi, Karlovčana, koje su građani – birači poslali u saborske klupe. Naša evidencija sjećanja, prikupljena uz pomoć Vlade Jelkovca i Mladena Kobasića kaže da je u 20 godina u Saboru sjedilo 30 zastupnika s ovog područja od kojih je, međutim, malo njih ostavilo dublji trag među narodom koji ih je birao.
Na prvim stranačkim izborima Sabor je imao tri vijeća. U skladu sa zakonom bivše države egzistiralo je Vijeće općina, Vijeće udruženog rada i Društveno političko vijeće. Svaka općina iz nekadašnje Zajednice općina Karlovac imala je u Saboru svog predstavnika. Mnogi od ljudi iz općina koje su se izdvojile u paradržavu, fantomsku SAO Krajinu, a obnašali su funkciju sabornika u prvo vrijeme hrvatske demokracije ostali su nepoznanica, pregazilo ih je vrijeme i “nacionalna osebujnost”. Vrlo brzo je došlo do ukidanja tri saborska vijeća i počeli su funkcionirati dva doma Sabora – Županijski i Zastupnički. Na našem spisku zastupnika s područja te bivše, Zajednice općina Karlovac, te poslije Karlovačke županije nalazi se 27 osoba, imenom i prezimenoma. Prebrojavajući te saborske dužnosnike došli smo do spoznaje da je u 20 godina u Saboru sjedilo 8 doktora od kojih su dva veterinara, bilo je pravnika, diplomiranih ekonomista, profesora, ali i osoba sa srednjoškolskom diplomom. Građani karlovačke regije su na izborima za Sabor odabirali 16 članova HDZ-a, 4 SDP-a, po dva HSS-a i HNS-a, jednog predstavnika HSLS-a, te više zastupnika kojima se, iz sadašnjih pozicija, ne može utvrditi pripadnost nekoj političkoj opciji . Jednom djelu zastupnika cilj je bio da dođu do povlaštene mirovine, drugi dio uskočio je u saborske klupe zahvaljujući pukoj slučajnosti, a treći su, možemo priznati da je bilo i takvih, svojski zapeli da probaju ostvariti programe koje je njihova politička stranka obećavala u predizbornoj kampanji. Za saborskom govornicom bilo je malo argumentiranih rasprava i prijedloga koji bi ostali zapaženi ili koji bi polučili neke ozbiljnije rezultate. Kao najblagoglagoljivijeg sigurno možemo istaknuti zastupnika Nikolu Vuljanića koji ja za saborskom govornicom bio više od 200 puta. On je javno nastupio više nego svih ostalih 26 zastupnika zajedno, pa čak i rekorder Ivan Novosel koji je u saborskim klupama proveo tri cijela mandata, odnosno punih 12 godina a da opet nije ostavio dublji trag na birače koje je zastupao.
Ostaje pitanje zašto su zastupnici s našeg područja manje govorljivi od drugih? Dio odgovora može se pronaći u diktatu političke stranke koja ih je postavila u saborske klupe, koja obično procjenjuje koja je osoba najbolja da interese stranke redovito zastupa, a to definitivno nisu bili oni iz naših krajeva. No što je stranka u Saboru ima manje zaustupnika, razumljivo da je njihova šansa da se “dokopaju” govornice veća. U najvećim strankama, posebno onim koje imaju većinu režim izbora je dakako stroži, pa zastupnik koji želi istupiti mora dobiti “zeleno svjetlo” vodstva stranke, odnosno prethodno zatražiti suglasnost za svoje izlaganje. Iako se to kosi s načelima demokracije u kojoj svaki zastupnik ima pravo iskazati svoje mišljenje, od davnih dana “jednoumlja” u stranačkoj hijerarhiji malo se toga promijenilo.
Koga bi se iz “čete” zastupnika moglo izdvojiti, a da su svojom aktivnošću izborili neka ulaganja, neki veći komunalni ili gospodarski projekt. Takvih nažalost gotovo da nema, tako da ono što je i učinjeno valja zahvaliti ljudima koji su se ipak dokopali viših dužnosničkih ili ministarskih mjesta. Karlovačkoj županiji više su pomogli takvi ljudi, ali i stranački lobisti s drugih područja koji su davali podršku našim projektima, a mi smo nakon toga dizali ruke za njihove programe. Šteta što nikada nije bilo koordinacije zastupnika s našeg područja, bez obzira na političke opcije jer bi zajednički sigurno postigli više. Na kraju da se prisjetimo imena onih koji su nas zastupali ili nas još uvijek zastupaju. Najbrojniji u Saboru bili su članovi HDZ-a a nabrojati ćemo ih po sjećanju bez namjere da nekog, možda i slučajno, zaboravimo. To su Ivan Novosel, Ante Jozo Ramić, Mladen Kobasić, Vladimir Cvitanović, Branko Primužak, Miroslav Modrušan, Vladimir Katić, Mijo Laić, Josip Boljkovac, Vlado Jelkovac, Pavao Miljavac, Josip Jakovčić, Nikola Sopčić, Ivan Vučić, Nedjeljko Strikić, Ivan Bogović i Branko Vukelić. SDP-ovi zastupnici bili su, ili još uvijek jesu, Božidar Tyrolt, Biserka Vranić, Ivan Štajduhar, Bruno Kurelić, dok su HNS i HSS zastupali Darko Šantić i Nikola Vuljanić, odnosno Miroslav Furdek i Ana Stavljenić-Rukavina. Anika Mamić bila je jedina predstavnica HSLS-a, a kuda pribrojiti Nikolu Mačešića i Nedjeljka Višnjića iz Ogulina teško je odrediti, kao i navesti zastupnike iz Vojnića i Vrginmosta s početka devedesetih.