Kažu da što je bilo više problema u rimskom carstvu da su se
češće odvijale igre u Coloseumu. Na taj način željelo se narod
držati podalje od pravih problema unutar carstva. Nekako mi je
ova misao došla spontano na pamet dok ovih dana čitam, slušam o
pokretanju odgovornosti za partizanske zločine za vrijeme II.
svjetskog rata i poslije, točnije za vrijeme komunističke
revolucije obučene u plašt antifašizma. Isto tako i za žrtve
poslije rata. Sada ćemo s emi lijepo zabavljati s time – jedni
za, drugi protiv. Kao da nismo imali vremena dovoljno to za
raščistiti. U svemu tome javlja se jedna opaka i opasna teza da
je sve to samo predizborni trik vladajućih. Smatram to netočnim
tvrdnjama i to iz jednostavnog razloga što u ovom momentu postoji
veći problem koji se želi zamagliti.
Hrvatska se država, a i cijelo društvo nalazi se u rasulu. Ne u
krizi – kriza je blaga riječ za našu stvarnost. U ovoj državi i
društvu ništa ne funkcionira. Imamo državu i kao da ne znamo što
bi sada s njom. Nije tajna da država usprkos rasprodaji svega i
svačega, usprkos svih svojih zaduživanja vani više ne može
servisirati svoje potrebe i obaveze prema institucijama i
građanima, više nije sposobna ni u najbenignijim situacija
zaštiti svoje građane, njihove interese.
Bilo bi naivno i smiješno očekivati da će državni aparat na bilo
kojoj razini razmrsiti poslijeratnu situaciju u Jugoslaviji. Svi
oni, u najvećem broju na ovaj ili onaj način involvirani su u te
procese; pa najvećim dijelom to su partijci, kumrovečki đaci,
udbaši ili pak djeca i unuci istih. Gledajući brojčano najveći
postotak partijaca u SFRJ bili su Hrvati, isto se odnosi i na
UDBU. I sasvim je razumljivo – neće svoj svoga. Možemo se samo
pitati što su sve ove godine radili uvaženi akademici, članovi
MH, i ostali ljudi od zanata.
I dok se mi sada lijepo nekoliko tjedana mislimo prepucavati o
partizanima i ustašama, što je uvijek zanimljivo – nažalost iza
leđa događa se nešto mutno što nema veze ni sa jednima ni sa
drugima ali ima s nama. Priprema se zakon o pretvorbi Hrvatskih
voda u trgovačko društvo, a onda samo izmjenom jednog stavka toga
zakona može se ići u takozvanu privatizaciju. I tako, umjesto da
se u tišini razmrsi stvar o zločinima a javno s mućkama o vodama
mi smo dobili obratnu situaciju. O manje važnom javno , od čega
na koncu neće biti ništa, jer se tema ne smije završiti nego
uvijek držati otvorenom, ne bavimo se javno onim najvažnijim.
Hrvatske šume također su na tom putu. Netko reče –
nećemo u Europu spuštenih gaća. Nije problem u spuštenim gaćama
nego u tome što gaća uopće nećemo imati. Gologuzi Hrvati imat će
i moći će pjevati: Lijepa tuđa…zaboravite Lijepa naša…jer naše
ionako nije ništa. Hrvati će, oni koji ostanu tu moći zabavljati
ocvale strankinje i klicati ogrnuti pareima – ole…a naše će
ljepotice biti atrakcija za trbušaste strance. A mi ćemo se i
dalje prepirati o ustašama, partizanima o zločincima i žrtvama.
I to je Hrvatska!
Čini vam se da to nije moguće. Vratite se samo malo natrag i
sjetite se što ste imali, što imate, čemu ste se nadali i čemu se
više ne nadate.