Boljkovac, Manolić i Bulat ratni su zločinci koje treba hitno, dok su ti, zamalo devedesetgodišnjaci na životu, procesuirati i osuditi za zlodjela i tisuće nevino ubijenih nakon Drugog svjetskog rata. To su uglavnom poruke koje ovih dana odzvanjaju s TV ekrana i dnevnih novina, a njihove “obrane” o kašnjenju 70 godina za ispitivanje zločina koji im se sada stavljaju na teret, odlaze u vjetar. Narod je, tvrde istražitelji koji se tim slučajem bave navodno već osam godina, jedva dočekao da se konačno procesuiraju komunisti koji su krivci za desetine tisuća ubijenih rodoljuba, bez obzira čiju su odoru nosili nakon završetka krvavog svjetskog sukoba, najvećeg u povijesti svijeta. Sve te optužbe i procesi koji se vode lagano su me podsjetili na aferu i suđenje Andriji Artukoviću, ministru unutrašnjih poslova NDH, te zloglasnom šefu logora Jasenovac Dinku Šakiću. Obojica su procesuirana u kasnoj životnoj dobi približno ovoj apostrofiranoj trojci. Artuković je, tvrdili su tadašnji tužioci i suci bio potpuno dementna osoba koja vjerovatno nije ni shvaćala zbog čega se oko njega digla tolika hajka. Da li su u identičnoj situaciji Boljkovac, Manolić i Bulat pokazat će vrijeme, a sudski procesi, pravni lijekovi i dosadašnja sudska praksa trajat će više godina, vjerojatno i do smrti osumnjičenih u poodmakloj dobi, a koji će po svemu sudeći do tada biti na brizi državnog budžeta.
Prvi puta u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj istraživanja o ratnim zločinima počinjenim nakon Drugog svjetskog rata počela su još 2003. godine a u središtu istrage našle su se spomenute osobe. Istražitelji u Karlovcu saslušali su stotine svjedoka koje su govorile o poratnom razdoblju, masovnim likvidacijama u karlovačkom kraju, a sve to kako bi se razjasnila uloga Josipa Boljkovca, kao i prava istina o eventualnim nedjelima koja mu se danas pripisuju. Osobno sam imao priliku razgovarati s mnogim, tada već ostarjelim ljudima, sudionicima nemilih događaja, od kojih najveći broj, s obzirom na godine, nije čak niti mogao ispripovijedati detalje koji bi istrazi dali “štofa”, odnosno argumente za podizanje optužnice. Prije sudskih istražitelja detalje su utvrđivali policajci na terenu a njihove spoznaje iz razgovora sa sudionicima poslijeratnih događanja, te rodbine odvedenih i nestalih, bile su osnova za daljnja sudska ispitivanja. Sjećam se da je spis o kazivanju svjedoka u Općinskom i Županijskom državnom odvjetništvu bio svakog dana sve deblji, ali je bilo malo konkretnih podataka koji su optuživali Boljkovca. U to vrijeme bili su to podaci “rekla – kazala”, spisi su otpremljeni u Zagreb gdje se danas, nakon sedam ili osam godina, promatraju drugim očima.
Sada, kada su grijesi Boljkovca, Manolića i Bulata pod povećalom javnosti, pitam se ima li ljudi dobra sjećanja koji kakvu riječ mogu reći o dvojcu osumnjičenih iz doba kad su imali drugačije uloge. Kakve su spoznaje o Manoliću i Boljkovcu bile kod njihovog ratnog druga dr. Franje Tuđmana? Moram se pitati jesu li su oni ratni zločinci ili pravednici? Nije li predsjednik države znao za djela navodnih “zločinaca” koje je postavio na najviše državne funkcije. Zbog čega su tada zatajile tajne službe koje su morale u dosjeima pronaći detalje vezane za “crnu prošlost” predsjednikovih ljudi od povjerenja. Ovako, nakon njihova imenovanja, imam osjećaj da smo svi bili još jednom prevareni, kad smo praktički bili prisiljeni da ljudima koji su danas, kažu argumentirano osumnjičeni za ratne zločine, javno aplaudiramo.