Među brojnim pitanjima postavljenim u komentarima kolumni istaknuo bih jedno koje pogađa u bit mnogih problema. Dobar dio ostalih svrstao bih pod naslov “crne legende o Crkvi”. Pitanje glasi: trebamo li uopće posrednika između Boga i čovjeka? Ili drugim riječima – trebamo li uopće Crkvu I svu tu strukturu? Jasno da bi bilo pretenciozno misliti da jedan kratak tekst može razriješiti tu dvojbu i dati odgovor, ali može potaknuti na ozbiljno promišljanje, jer ne radi se samo o Katoličkoj crkvi već i mnogim ostlaim vjerskim denominacijama. Istina mnogi su krenuli kao spontani pokret ali vremenom dobivaju sve čvršću strukturu.
Živimo u vremenu koje propagira individualizam u svim segmentima ljudskog života, pa je normalno da religiozni ljudi nisu imuni od toga fenomena. I katolici su zahvaćeni tim pitanjem, problemom. Sve više se susrećemo s mentalitetom “šoping centra” i unutar vjerničkog miljea. Religije su kao jedan veliki šoping centar i tu ima svega i svačega i kao što se dolazi tu da se nabavi ono što treba u svakidanjem životu, tako i unutar religioznih zajednica uzima se od svega pomalo – ono što mi se sviđa ili mislim da je za mene. I tako se stvara neka nova – moja religija, mješavina koja je prilagođena meni. Mogli bismo to nazvati – kulturom izbora. U takvoj stvarnosti onda nije potrebna nikakva institucija sa svim svojim sadržajima, službenicima, nema , naoko nikakvih posrednika.
Druga je razina, govorim ponajprije o katolicima, gubitak je katoličkog identiteta. Postoje tri teološka žarišta katolicizma kako nam navodi Richard Mc Brien; sakramentalnost, posredništvo i zajedništvo. Zadržimo se na tren na posredništvu. Citirat ću Luis-Marie Chuveta: ” Stvarnost nam je uvijek prisutna na posredovan način…”. Susret s Bogom je uvijek posredovano iskustvo. Cijela Biblija i tradicija posredovana je objava Boga. Bog se priopćuje preko drugih, i samo zajedništvo je posredovno, Bog se približava preko drugoga meni, preko mene drugome. Time se stvara communio – zajedništvo, zajednica. I ne samo zajednica na ljudskoj razini nego nešto više – zajednica Božjeg naroda na zemlji. Ona nije savršena, jer je na putu, još nije na cilju. Ona nosi breme sumnje, dvojbe, grijeha, nevjere, ali kroći naprijed. Gubitkom identiteta ( sakramnetalnosti, posredništva i zajedništva) u opasnosti je da se raspadne i ne dostigne cilja – oslobođenje, slobodu. I upravo stoga u zajednici postoje službe koje nisu same sebi svrha već u službi ovog trostrukog identiteta. Stoga Thomas Rausch tvrdi da je katolicizam crkvena vjera. Crkva posreduje Božju spasiteljsku prisutnost preko Biblije, tradicije, propovijedanja, naučavanja, služenja, bogoštovlja, prijateljevanja.
Zanimljivo bi bilo analizirati Isusov izbor apostola i učenika. Najvjerojatnije nitko nikada ne bi izabrao te ljude za najbliže suradnike i one kojima će povjeriti svoje riječi svoja djela da ih čuvaju i dalje prenose. Koliko je tu bilo ljudskih mana, slabosti, a ipak ih je odabrao da budu posrednici. Njih šalje, njima zapovijeda što trebaju raditi.
Daje im službu i vlast posredništva koje će biti vidljivo preko gesta (sakramentalnost) i preko okupljanja – ovo činite meni na spomen ( zajedništvo).
Ako već nisam odgovorio, pokušao sam pokazati smjer u kojem bi moglo ići promišljanje problema naznačenog u uvodu ovoga teksta. Jasno da se mogu sada izvlačiti povijesne ili sadašnje nedosljednosti Crkve, prošli i sadašnji grijesi. Stoga ponavljam činjenicu naznačenu u tekstu: Crkva je zajednica u hodu kojoj se neprestano priključuju novi članovi ( sasvim vrlinama i manama) po sakramentu krštenja. Stoga joj potrebna ova trostrukost.