Kako je poslije namještenih natječaja za rad u javnim službama,
terora stranačkih knjižica, veza i poznanstava, podobnika i
poltrona, osvježavajuće zazvučala vijest da između 2.130
nezaposlenih nevoljnika iz Karlovačke županije, prijavljenih za
popisivače i kontrolore za predstojeći popis stanovništva,
selekciju neće raditi čovjek nego stroj! Ispunjeni formulari
kandidata poslani su u Zagreb gdje će se kompjuterski obraditi
svaki papir i jedini kriterij za prolazak je rukopis koji
zadovoljava standarde, tako da ovaj put barem na prvoj stepenici
neće biti prolaza po stranci, babi i stričevima. Osim ako
kompjuterski program nema instaliranu aplikaciju za prepoznavanje
rukopisa članova HDZ-a ili već neke partije vladajuće koalicije.
Karikiramo dakako, ali od ove vlasti koja se odrekla Sanadera,
ali ne i njegovog izbornog legitimiteta, može se očekivati sve i
svašta. Osim da provjeri taj klimavi legitimitet na izborima.
Bilo bi idealno da kompjuter u Zagrebu “izabere” upravo onoliko
Karlovčana koliko ih je potrebno za posao popisivača, jer ako
završni izbor odradi “stručno” i “nezavisno” povjerenstvo
po dosadašnjoj uhodanoj praksi, predstoji očekivani epilog. Bez
angažmana i pristojnog honorara ostat će prije svega oni koji
nemaju poznanstava i dovoljno ponosa da ne žele potpisati ničiju
stranačku iskaznicu da bi došli do posla. Kronologija natječaja
za direktore gradskih poduzeća, gradske pročelnike u posljednjih
par godina, ali i niža činovnička mjesta, normalne su ljude
naučile pameti. Naime, prestali su se javljati jer je postalo
evidentno da su natječaji ispunjavanje zakonske forme za
zapošljavanje osobe od partijskog povjerenja. Neki su digli ruke,
izveli svoju pamet u zdravije sredine operirane od politike i
pustili da se vlast valja u samozadovoljstvu mediokritetstva.
Drugi pak akumuliraju gnjev i čini se da para polako izlazi na
uši. Danas se vlast i društveni establišment iz paralelne otuđene
stvarnosti visokih primanja, skupih auta i odijela, iščuđavaju
što se to s Hrvatima događa kad pred Saborom trgaju svoje
fakultetske diplome, kad kamenje poleti prema specijalcima u
zagrebačkoj Radićevoj, jaja, pa i Molotovljevi kokteli kao
u Bjelovaru na urede podružnica HDZ-a. Isti taj establišment
(uključujući medijski) rulju koja rušeći vlast maše
kalašnjikovima i usput napastvuje strane novinarke kao u Egiptu,
ili pljačka automobile našim tvrtkama kao u Libiji, zove
benigno prosvjednicima ili čak borcima za slobodu, mladost kojoj
je pun kufer nesposobne vlasti u tolikoj mjeri da potegne na
barikade letvama i ciglama, naziva huliganima. Bez da se upitaju
kako to da “huligani” (koji po vokaciji ne trebaju povod za
nasilje niti ono ima racionalni cilj), nisu prije jurišali prema
Markovom trgu da izraze svoje nezadovoljstvo. Najlakše je živjeti
u laži, nazvati proključali gnjev huliganstvom i uopće ne
razmišljati o tome da su događaji prošlog vikenda samo uvod u
“žetvu” koju je upravo politički establišment sijao
kroz posljednja dva desetljeća; pretvorbenom pljačkom,
korupcijom, nenormalnim socijalnim razlikama, visokom
nezaposlenošću, rasprodajom strateških dobara i resursa na rubu
veleizdaje… No, vlast se i dalje trsi ljude raditi budalama, sa
zabranjenog Markovog trga dolaze poruke kako su lijenčine
jer ne žele raditi za 2 tisuće kuna, jer se ne žele odreći
komfora građanskog života i postati čobani u doslovnom smislu.
Tragikomično je, montipajtonovski groteskno da jedna Vlada u
postindustrijsko, internetsko doba mrtva ozbiljna na svojoj
sjednici raspravlja o problemu manjka od 150 pastira, i na tome
gradi argument da su nezaposleni Hrvati lijeni. U isto vrijeme ne
vidi ni zrno vlastite odgovornosti u činjenici da, recimo,
Hrvatska uvozi lavandu iz Srbije, bumbare iz Nizozemske, sir iz
Argentine i krumpir iz Egipta. Zašto ne bi i pastire iz Bosne,
kao što je to bio slučaj i prije 30-40 godina kad je Hrvatska
navodno bila “seljačkija” zemlja nego danas? Ima onih koji ne
žele raditi, kao i svugdje, u to nema sumnje, ali odbijanje
teškog posla s uvredljivo niskom plaćom ili nepristajanje da
netko, recimo, od nezaposlenog informatičara postane zaposleni
čoban, nije stvar lijenosti. U ovakvoj Hrvatskoj to je akt
građanske neposlušnosti.
Kako to da su naši radnici, i oni manualni i oni visokoobrazovani
kao gastarbajteri na cijeni kao marljivi ljudi? Kako to da se za
mjesto 20 čistačica u riječkom KBC-u javilo 400 osoba od kojih je
ravno 250 prekvalificirano za taj posao? Na kraju, kako to da se
u gradu Karlovcu javilo 1250 nezaposlenih za privremeni posao
popisivača? Ne zato što je otići iz svoje zemlje lako kad
govorimo o gastarbajterima, ili je posao čistača u bolnici
odnosno popisivača lagodan, nego zato jer je pristojno
plaćen. Ove ogromne karlovačke i riječke brojke ruše
uvredljivu argumentaciju političko/gospodarskog establišmenta da
je narod kojem stežu remen lijen. Činjenica da se za
mjesta čistačice javljaju i akademski građani prije je slikoviti
dokaz ekonomskog sunovrata, promašene gospodarske politike i
nesposobnosti jedne vlasti koja evidentno nema rješenja, ali
grčevito čuva pozicije. Zagrebački, osječki, bjelovarski
huliganizam? Hm, možda to ipak nekog polako stiže gnjev
“lijenih”?