Poziv na opću mobilizaciju članstva HDZ-a, difamacija oporbe kao unutrašnjeg neprijatelja, podrugivanje trodiobi vlasti posebnim pozdravom sudskim presudama opterećenoj HDZ-ovoj mladeži, aluzija da je Hrvatska nezamisliva bez HDZ-a… Može zvučati nestvarno 2011., no logična je to i racionalna retorika jednog pragmatičnog političara kao što je bivši ministar Branko Vukelić. I iz nje se, čitajući između redaka, može mnogo toga znakovitog zaključiti. Povod je bila 21. obljetnica osnivanja HDZ-a u Karlovačkoj županiji; otkad su županije ustanovljene 1993. HDZ u Karlovačkoj nije ni dan bio izvan vlasti, a u Karlovcu u oporbi su proveli tek četiri godine. Vlast je bila u njihovim rukama i mogli su nesmetano ostvarivati velike planove i projekte, učiniti život boljim. Jesu li? Odgovor se zapravo krije u govorima Vukelića i prvog čovjeka gradskog HDZ-a Jelića.
U svečarskim prilikama kao što je ova lijepa godišnjica, u bolje uređenim demokracijama, s uljudnijim političarima, slave se dostignuća jedne stranke na vlasti, nabraja se ostvareno, argumentima se zatvaraju usta onima koji imaju aspiraciju da HDZ-u oduzmu vlast. Ipak, iz govora u domu HV-a odzvanjali su suprotni tonovi demagogije začinjene gorčinom, kao da je HDZ potlačivan sve ove godine, kao da je njima netko priječio da ostvare prosperitet ovom kraju i državi. Ako je nakon 20 godina vlasti sve što imaju reći nova prijetnja “crvenom” Hrvatskom, ako se nakon toliko godina za stranputice i promašaje upire prstom u naslijeđe starog sustava, jedine četiri godine kad HDZ nije bio na vlasti i na objektivne teškoće kao što je rat, punih 15 godina nakon njegovog završetka, onda je to otužno. Ali je daleko od nelogičnog. Razlog zašto HDZ prijeti nepostojećom “crvenom” opasnosti je zapravo vrlo praktične naravi. S obzirom da se taj epitet počeo ponavljati (dva dana poslije Vukelića upotrijebila ga je i premijerka Kosor), izvjesno je da je riječ o izbornoj strategiji. Strategiji u kojoj se HDZ više uopće nema namjeru obraćati svim građanima ove zemlje, većini koja je ili odavno “pročitala” HDZ ili onima neutralnim i naivnijim kojima su sve aluzije o “reformiranom” HDZ-u srušile kad se pokazalo da je njihov prvi čovjek i prvi čovjek Vlade tek licemjerna glava korupcije i lopov u skupom odijelu.
HDZ spašava ono što se spasiti može; imaginarnom “crvenom” Hrvatskom poseže za “hladnoratovskom” mjerom sijanja straha ne bi li vlastito članstvo i simpatizere naveo da izađu na izbore i spase državu od “crvene” pošasti. Spuštanjem na tu razinu prilično je jasno da se više ne misli na nužne reforme, ni razvoj, ni na opće dobro, misli se na golo samoodržanje. Ima se i zašto. Pogledajmo samo likove po redovima doma HV-a na svečarskom skupu HDZ-a. Gdje bi, recimo, župan Vučić bio i radio da nije HDZ-a, gdje Goršić, gdje gost Jarnjak, gdje Vukelić? Bi li Kovačević bio glavni državni inspektor da nije knjižice HDZ-a? Možda nema kvalitetnije osobe da bude ravnateljem bolnice od Nedjeljka Strikića, ali to ne možemo sto posto tvrditi. Nažalost, ono što možemo biti sigurni je da Strikić, baš da je prije bio direktor Microsofta i da je prvi na svijetu izveo transplantaciju srca, ne bi bio ravnatelj karlovačke bolnice bez članske knjižice HDZ-a. U drugom redu doma HV-a moglo se vidjeti veterane HDZ-a, ali samo one koji su uvijek ostali na “liniji”, u trećoj gradonačelnike i načelnike i tako redom. Kao u lancu sreće, udaljenije stolice popunjavaju oni koji sanjaju da će na svakoj narednoj obljetnici biti bliže prvom redu. I to je sasvim u redu kao u svakoj hijerarhijski organiziranoj družini, jedino je motiv dvojben. Ne može se znati, ali se smije misliti; ne žude oni iz zadnjih redova za mjestima u prvim redovima da bi mijenjali svijet na bolje, već da bi promijenili svoju osobnu situaciju na bolje. Nisu oni krivi, obrazac je takav, zacrtan krivo odavno i – da se razumijemo – nema ga snage ni volje promijeniti niti oporba. Ta politička paradigma postaje datost i uzima se zdravo za gotovo; jedino tako se da objasniti činjenica da broj članova HDZ-a, kako doznajemo iz novinskih članaka, u Karlovačkoj županiji bitno raste. Iz HDZ-a pojašnjavaju da je riječ o uglavnom mlađim i bolje obrazovanim osobama. Kako objasniti da se netko inteligentan i obrazovan danas upisuje u HDZ? HDZ je najbolje organizirana i najdiscipliniranija stranka, u to nema sumnje, no bilo bi krivo tome pripisivati novo članstvo, o općoj (ne)popularnosti HDZ-a da ne govorimo. Logično objašnjenje je da dio mladih, obrazovanih ljudi počinje prihvaćati jasna pravila igre bez grižnje savjesti; ako želiš siguran posao i brzo napredovanje u javnom sektoru treba biti član HDZ-a. Oportuno? Da. Pametno? Da. Moralno? Koga briga. Ako je ova pretpostavka imalo bliska istini, HDZ se, paradoksalno, možda više ikad nego prije približio upravo “crvenoj” opasnosti kojom danas plaši puk. Naime, i u komunizmu je mladi obrazovani čovjek mogao ostvariti strelovitu karijeru samo s partijskom knjižicom. Patentirano u komunizmu, licencirano u demokraciji. S tim da je prije izbor bio čak i manje dramatičan jer su, za razliku od danas, svi poslovi garantirali sigurnost do penzije, a uravnilovka održavala male razlike u plaćama.
Kontroverzni njemački filozof Carl Schmitt davno je pronicljivo primijetio da je demokracija tek prazna forma koja ovisi o udahnutom sadržaju. Sad je jasnije nego ikad da je sadržaj u hrvatskom slučaju ne samo pogrešan, već i fatalan za budućnost jer ga zdravo za gotovo drži cjelokupni politički establišment s lijeva i s desna. Kao što u svojim istupima upozorava beskompromisni sociolog don Ivan Grubišić Hrvatska ne može napredovati dok se, ne samo promijeni vlast, nego dok se ne promijeni paradigma vlasti općenito; “Biblijski rečeno: novo vino u nove mjehove”. Ili konkretnije, ne može nam biti bolje dok se balkon, zadnji i prvi redovi HDZ-ovog (SDP-ovog, HNS-ovog, HSS-ovog…) skupa u Domu HV-a ne popune ljudima koji će vjerovati da bavljenje politikom ne smije biti prije svega unosan posao, već teška žrtva.