Razgovarao: Tihomir Ivka
Danko Plevnik je novinar, publicist, esejist, politički analitičar s velikim opusom kritika, polemika, znanstvenih radova, knjiga, novinarskih kolumni. Za svoj rad je 1992. godine proglašen novinarom godine 1992., dobio je Javno priznanje Karlovačke županije 2001., a kao kruna novinarskog rada došlo je 2006. godine međunarodno priznanje, nagrada “Dr. Erhard Busek”. Posljednjih 20 godina radi kao kolumnist Slobodne Dalmacije i, razumljivo, u svojim kolumnama nema previše prilike iznositi misli o aktualnom trenutku grada u kojem živi. U narednim redovima saznali smo dio njegovih promišljanja o Karlovcu jučer i danas.
KAP: Je li Danko Plevnik, kao novinar i intelektualac od formata s adresom u Karlovcu od rođenja, danas ponosni Karlovčanin ili ima razloga da ga zapravo bude malo sram što dolazi iz grada na četiri rijeke?
DP: Odrastao sam u uvjerenju da se kao grad možemo nositi i sa Zagrebom jer sam na Tuškancu gledao kako Željezničar pobjeđuje Lokomotivu. Gdje god u inozemstvo dođem ističem da sam iz Karlovca, mada me organizatori skupa vode kao Zagrepčanina ili Splićanina, što im je atraktivnije. Ne osjećam sram jer bi to na neki način pretpostavljalo dio moje odgovornosti za dekadenciju grada. Žalostan sam jer se više nemam čime ponositi. Nekad je Karlovac nešto značio u razmjerima puno veće države Jugoslavije, a sada u neovisnoj Hrvatskoj se gotovo i ne spominje.
KAP: Možete pobrojati pokoji razlog ili određene obrasce zašto Karlovac nije ono što bi mogao/trebao biti?
DP: Razlozi su ono što je isticao Krleža: dužnosnici su na četiri, pet puta većim položajima od svojih sposobnosti. Dovoljno je usporediti što je za šest godina u Karlovcu stvorio Josip Boljkovac, a što HDZ za šesnaest godina nije. Boljkovac je sjajno koristio federalne fondove: digao prugu na nadvožnjake, sagradio Hotel Koranu, čija lešina već dvadeset godina zaudara uz slap, napravio prvu sportsku dvoranu u Jugoslaviji, bolnički kompleks…a karlovačka pozicija i opozicija se već godinama natječu čiji će fantomski bazen biti neizgradljivi. Karlovcu danas treba vodstvo koje shvaća globalne trendove, a vode ga lideri mjesnih odbora koji ne vide dalje od komunalnih zakrpavanja.
KAP: Iako ste se kroz profesionalni život politološki bavili mnogo širim temama od Karlovca, već i površni pogled na vašu knjigu “Moja povijest Karlovca” govori o determiniranosti vaših korijena u ovoj sredini. Navršili ste ovih dana 60 godina života i vaše je sjećanje prilično dugo. Koje su po vama bile zlatne godine Karlovca u zadnjih pola stoljeća?
DP: Budući da imam šezdeset, rekao bih šezdesete. I u Zborniku Šezdesete/The Sixties kojeg je uredila Irena Lukšić dao sam svoj obol. U Karlovcu je od 1963. do 1969. gradonačelnik bio Boljkovac, koji je otvarao grad svijetu, uspostavio veze s Alessandrijom. U Zorin-domu je od 1964. stolovao Radovan Radovinović koji je također činio da Karlovac dobije metropolski štih u kulturi, 1965. je s mojim prvim urednikom Stjepanom Mihalićem osnovao Maticu hrvatsku, a 1966. s njim pokrenuo “Svjetlo”, organizirao izložbu skulptura na Korani. Ivan Jurković je od 1968. preuzeo Gradsku knjižnicu “I.G.Kovačić”. Od 1965. djelovao je prvi disco club “Adamo” u kojem smo bili angažirani kao klapa s Drvenog placa ili glazbenici. Grad je imao niz velikih ljudi i frajera, među inima i Čedu Komljenovića, koji su znali iskoristiti njegovo otvaranje prema Italiji. Na relaciji Radićeva-Korzo od jutra do mraka su bile povorke šetača i kupaca, danas je Radićeva korzo za pseće izmete i X radnje.
KAP: Koliko je današnji Karlovac daleko od takvih 60-ih i što po vama dobra vlast mora, i na simboličkoj i na praktičnoj razini, učiniti da grad uđe u nove zlatne godine?
DP: Od onog doba, matematički gledano grad je udaljen više od pola stoljeća. Internetski način života učinio je da mlada generacija zamire uz svoje PC-jeve, ali i da se trgne, kako ovih tjedana pokazuju karlovački fejsbukovci, shvaćajući da intelektualno mogu živjeti globalno, ali da fizički moraju živjeti lokalno. Karlovcu treba novi razvojni duh, ali do njega je i uz preporuku Duha Svetoga teško doći, budući da na vidiku ne postoji industrija koja bi ga od potrošačkog pretvorila u proizvodni grad. I najuspješnije obrtništvo ima svoje limite jer nema dovoljno akumulacije za širu zajednicu. Bilo bi idealno kada bi se politokracija, partitokracija same razvlastile i pristale na pozitivnu kadrovsku selekciju najsposobnijih te demokraciju bez krađe mandata. Ali za to su potrebni neki novi ljudi koji bi shvaćali da jedino etički principi mogu donijeti perspektivnije društvene i ekonomske promjene. U razvoju Karlovca njegova je banka bila ta “zlatna podloga”, a ukoliko i ona završi kao “Jugoturbina” još dugo nećemo vidjeti sjaj novih “zlatnih godina”.
KAP: Skovali ste pojam legologije, znanosti o čitanju. Što mislite bi li Karlovac imao bolju, učinkovitiju vlast da njegova politička elita više čita?
DP: Ne samo karlovačka, nego i svjetska elita. Američki književni kritičar Joseph Hillis Miller vidi rješenje u etici čitanja i smatra da će tisućljeće univerzalnog mira i pravde doći ukoliko svi muškarci i žene postanu čitaoci u Paul de Manovom stilu. To bi trebalo značiti da svi mi koji čitamo svojim stilom doprinosimo produženju kaosa u svijetu. Dakle, nije svejedno kako i zašto se čita. Uspjeh dolazi od spoznaje, od metanoje, zato podržavam čitanje kao vid obraćenja. U svojoj knjizi “Fortuna čitanja” definirao sam čitanje “kao oblik obraćenja, molitvu za suvisliji identitet”. Kada bi karlovačka elita kroz čitanje shvaćala koliko je daleko ili blizu smislu svog života, ali i smrti, onda bi mnogo brže i lakše nadilazila svoj materijalistički egotizam i mnogo više činila za ovaj – još samo tlocrtno – renesansni grad. U utorak (22. ožujka) s akademikom Ibrišimovićem osnovao sam u Sarajevu Legološko udruženje u BiH, što je velika satisfakcija mog legološkog djelovanja kojim se bavim od 1978. godine.
KAP: Vezano uz to, što kažete na činjenicu da većina aktualnog Upravnog vijeća Gradske knjižnice uopće nema članske iskaznice ove ustanove. Nije li to paradigma vlasti, ne nužno HDZ-a, koja ignorira struku i forsira podobnost?
DP: Kada bi ti članovi odista čitali u samospoznajnom smislu, onda bi sami dali ostavke na tu funkciju jer bi uvidjeli da jednostavno nema smisla baviti nečim što ih dubinski ne zanima. I u prošloj je vlasti bilo stranačkog nominiranja na tu funkciju, ali HSLS je barem predložio književnicu Anu Postružnik.
KAP: Što bi jednom lokalnom političaru preporučili kao korisnu literaturu?
DP: Kao osobi preporučio bih mu svoju knjigu “Pravo na vlastiti smisao” da shvati da bi mu trebala biti važnija lojalnost prema svojoj suštini nego prema politici i političarima. Kao političarima bih savjetovao da pročitaju svjetski vrijedne knjige moje supruge Jasne Plevnik: “Iza globalizacije”, “Cijena novog poretka” i “Doba ekonomske diplomacije” koje su pohvalili mnogi eksperti, a koje omogućuju upoznavanje slike svijeta i aktualnih svjetskih problema te prijedlog hrvatskog odgovora na te izazove.
KAP: Sudeći prema vašem CV-u, stječe se dojam da je bilo lakše postati novinarom godine, biti citiran u američkom dnevnom tisku, doći do utjecajnih likova svjetske politike, nego da vas netko od naših lokalnih vlastodržaca priupita za mišljenje ili pomoć. Kakav je to osjećaj? Je li u pitanju izreka da nitko nije prorok u vlastitom selu ili nešto drugo?
DP: Ne, ne mogu reći da me se nije kontaktiralo. Anica Šimunčić me je tražila da uđem u neki odbor, Stanko Rožman mi je nudio mjesto urednika Karlovačkog tjednika, prvi župan Ivan Jakovčić me je pozvao s jednom grupom ljudi da mu budem u savjetničkom timu. Dobio sam Javno priznanje Karlovačke županije za 2001. Premda se deklariram kao radikalni demokrat, zanimljivo je da su do mene više držali oni koje sam permanentno kritizirao – hadezeovci, nego esdepeovci. Pa i sada s Goranom Jakšićem i Damirom Jelićem guram projekt Teslinog doma, nečega čim bi se, ukoliko se sagradi replika male škole uz Gimnaziju, Karlovac mogao podičiti kao zlatnim zrakama blistave prošlosti. Predložio bih Gradu da Nagradu Grada dodijeli Branimiru Majderu, sportskom djelatniku koji je ovjekovječio niz stvari, među inima i Školsku sportsku dvoranu.
KAP: Ipak, ne stječe li se dojam da i u demokraciji politički establishment zazire od intelektualaca i slobodno mislećih ljudi? Zašto je to tako?
DP: Ne zazire, ukoliko postoji pakt o doniranju i nenapadanju. Ivan Jurković je kao predsjednik MH od tog establishmenta dobivao novac za kulturu, a za uzvrat ih je na svojim manifestacijama legitimirao ne samo kao Hrvate, već i kao kulturne Hrvate! Danas je tu ulogu prosvjetitelja političke kaste preuzeo arhitekt Boris Morsan, ali bez onog Jurkovog ceremonijalnog, simboličkog spleena. Sanader je pokazao da je najiskreniji interes političara briga za svoje ekonomsko blagostanje i ako se u taj interes uklopi i najslobodniji intelektualac i njemu će se naći određeno mjesto.
KAP: Koja je po vama najočitija komparativna prednost Karlovca, a ne koristi se?
DP: Blizina Zagreba, blizina Markovog trg, blizina HTV-a. Od Zagreba imaju korist Karlovčani jer tamo lakše nalaze posao, ali u radu gradske vlasti i gospodarstvenika ne osjeća se svakodnevna povezanost s metropolom, čini se da smo od nje udaljeniji od Dubrovnika. Govorili su da će autoputovi donijeti blagostanje, a od njih je profitirao jedino Zlatko Kuzman jer je doktorirao na tu temu.