Igor Pamić je kriv za sve! Da nije došao u Karlovac u vrijeme kad je stožerni županijski klub – kako su mu voljeli tepati sportski činovnici iz županijskog nogometnog saveza – trunuo na dnu treće lige, danas ovaj grad ne bi potresala skupa nogometna-politička sapunica. Pamić je otpočetka imao širu sliku, vidio je sredinu koja ima potencijala, malo zapuštenu, ali punu infrastrukturu, situaciju novog početka koja mu je dozvoljavala da stvari posloži tako da uspije, a ne da klima glavom na nebulozne ideje analfabeta koji su se dočepali nekog kapitala ili ih je politika instalirala da vode klub. Pamić se okružio ljudima koji su slušali njega, a ne on njih i to vješto prema van prikazivao kao partnerski odnos. “Spuštanjem” u narod, među navijače, možda i nesvjesno gradio je omiljenost i svojevrsnu stražu nad svojim likom i djelom. Od igrača čije su karijere otišle u krivom smjeru, igrača slomljenog samopouzdanja stvarao je lavove koji su rušili sportske prepreke i krupnim koracima grabili prema prvoj ligi. Kružile su, doduše, glasine da je dio tog puta popločen u sivoj zoni, da su neki ljudi iz kluba dobro koristili koruptivne pukotine u ustroju hrvatskog nogometa i sudačke organizacije. Čak ako je to istina, Pamićev uspjeh s NK Karlovcem je epohalan, sportski inspirativan poput dobre holivudske sportske drame u Disneyevoj produkciji.
Kroz godine ovaj si je istarski gorostas izgradio status karlovačkog nogometnog mogula, mogao si je dozvoliti da mu na teren istrči 11 igrača od kojih niti jedan nije iz Karlovca, mogao si je dozvoliti bilo što jer je dobro znao da uspjeh pokriva svaku sjenu. No nije na umu imao jedno; politika koja je donijela novac u klub i bila važan kotač u mehanizmu projekta karlovačkog prvoligaša pristat će na sve osim na jedno. Da njihova ne bude zadnja u svemu. Stranci koja je organizirana strogo autokratski jednostavno je strano da tolerira čovjeka kojeg masno plaća, a ovaj radi po svome i javno pokazuje da misli svojom glavom, da se ne savija i ne pristaje biti poslušnik u zamjenu za novac i poziciju. Iako je kao nukleus sukoba sugeriran novac u klubu koji je počeo grcati u dugovima, ta priča dovođenjem novog sportskog direktora Ivkovića pada u vodu. Kad se zbroji plaća novog trenera i sportskog direktora to ne može biti bitno manji iznos od onog kojeg je primao Pamić. Dakle, osim pretpostavke da je HDZ-ove namjesnike u klubu Pamić počeo toliko živcirati i da pored njega nisu mogli početi ubirati plodove ulaganja u klub, teško je naći smislenog razloga za sukob ovakvih razmjera. A novi sportski direktor Tomislav Ivković već na prvom susretu s novinarima pokazao je kakvi su ljudi HDZ-ovom vodstvu kluba po volji. U klubu koji se pod Turkovićem kune na transparentnost odbio je reći kolika je njegova plaća i usput je ničim izazvan difamirao bivšeg trenera ciničnom porukom kako on nema poroka pa mu ne treba puno novaca. Kao da njemu netko ničim izazvan kaže kako mu ipak treba, ako se sjetimo napisa iz žutog tiska i ljubavnih afera koje su morale rezultirati barem jednom alimentacijom.
Da bude jasno, potpisnik ovih redova uopće ne misli da je Pamić anđeo. Sportski radnik koji drži do ugleda trebao bi zaobilaziti kladionice u širokom luku za početak. Iako namještanje alkotestiranja i testa na drogu spada u sferu niskih udaraca ljudi iz kluba prema svom treneru, on bi ih najbolje ušutkao time da je ispunio obećanje da će se testirati na drogu. Otišao je iz Karlovca, testirao se nije. (U međuvremenu je stigla vijest da je to učinio u Sloveniji te da je test negativan). Isto tako, decidirano je tvrdio da ne preuzima nikoga, da će se par mjeseci odmarati, a onda ipak preko noći preuzeo “Istru”. Nema sumnje, Pamić je kontroverzan lik, ali njegova proturječnost je sitnica naspram politike koja je dugo radila na tome da ga neutralizira i kad u tome ne uspije, prisili na odlazak.
Kad se klub približavao prvoj ligi, kad se tadašnji ministar Vukelić aktivno uključio u stvaranje financijske konstrukcije kluba, perspektiva je izgledala sasvim drugačije. Igrat ćemo prvu ligu prvi put u povijesti, stadion će biti pun, možda nema kruha, ali bit’ će igara, zasluge će se materijalizirati na izborima…Dvije godine kasnije, stadion je poluprazan, Pamić nije pokazivao namjeru da ispusti kontrolu iz ruku, njegova je karizma zasjenila HDZ-ove zasluge, potpisivani su štetni i nezakoniti ugovori (kako sada kaže Turković), dug se gomila… Istupi predsjednika Stjepana Turkovića u jeku sukoba s Pamićem podsjećaju na basnu u kojoj žaba prenosi na leđima škorpiona preko rijeke. Žaba se boji škorpionovog uboda, ali je ovaj razuvjerava riječima da ako je ubode oboje su osuđeni na smrt. Na sredini rijeke škorpion ipak upikne žabu i ova ga na samrti pita zašto je to učinio. “Ja sam škorpion, to mi je u prirodi.” Pred javnošću izbrisao je i ono malo tragova zasluga vlasti što je NK Karlovac u prvoj ligi. Manirom vehementnog pukog izvršitelja zadatka bez osjećaja za nijanse izazvao je efekt suprotan od željenog. Pamića je u javnom sukobu – koji je ionako bio popularni narodski čovjek – podignuo na pijedestal mučenika. Zanimljivo je kako spiritus movens projekta Branko Vukelić baš ništa nije naučio iz košarkaške katastrofe od prije desetak godina. Megalomanski projekt, krivi ljudi na krivim mjestima kao posljedica negativne selekcije, taj je model ponovno prekopiran u ovom slučaju. Prekopirati možemo i epilog; s uključenim diletantizmom, izraženim osobnim i kolektivnim taštinama, u nedostatku volje za kompromisom (tu računamo i Pamića), ali i zdravog razuma, novac je potrošen i za sezonu unaprijed, a NK “Karlovac” je započeo svoj dugi put prema dolje. Sami su sve zamislili i proveli, jer, na koncu konca, “oni su HDZ, to im je u prirodi.”