Razgovarao: Tihomir Ivka
Naći sugovornika na temu karlovačkog nogometnog trenutka nije teško, ali pronaći nekoga tko odskače od predvidljivog stavljanja na stranu navijača, odnosno bivšeg trenera Igora Pamića ili na stranu aktualne uprave, to je već malo teže. Pokušali smo s “oprobanim” kritičarom ovakvog projekta nogometnog prvoligaša Krunoslava Karina, tipa od palice i baseball loptice koji je u gotovo četvrt stoljeća upornog rada sport nepoznat u nas materijalizirao u BK Olimpiju, klub koji se prometnuo u karlovačku sportsku instituciju. Čovjeka koji ima godine iskustva rada u gradskim i županijskim sportskim institucijama, i na kraju – kako sam napominje – čovjeka koji je odgledao nogometnih utakmica, od niželigaških do Barcelone, više od onih koji u danas u Karlovcu vode nogometnu politiku.
KK: Nažalost, situacija u NK Karlovcu je očekivana i ja sam odavno bio duboko uvjeren da će doći do ovakvih lomova. U projekt se ušlo zbrda-zdola, mi nismo imali situaciju da se klub prirodno razvijao kroz sistematski rad. Nije Pamić došao u klub pa prvo od zatečenih igrača stvarao momčad ili kasnije iz omladinskih pogona uzimao potencijale koji bi mogli zaigrati u višim rangovima. Projekt se sastojao u tome da je u klub dolazilo sve više novaca kako bi se kupovali igrači s kojima se mogao ostvariti uspjeh. Doduše, moram reći, s tim novcem Pamić nije ni trebao doći do prve lige, mogao je biti, ne znam, sedmi u drugoj ligi. Poanta je u tome da ulazak Karlovca u prvu ligu nije bio odraz dobrog rada u klubu, da su odgojene kvalitetne generacije igrača, već je kupljeno, ne znam, 20 igrača sa strane. Odajem im priznanje za organizaciju, jer treba znati složiti i takav projekt. Ali, priznanje ide Kreši Perkoviću i Šprajceru, koji – kakvi jesu da jesu – taj nogomet zaista vole i bili su uz klub kad su drugi okretali leđa. Problem je u tome što iza prve momčadi ne stoji ništa. Kad je tako, onda s ulaskom u projekt moraš biti siguran da ćeš imati novac za pet ili deset godina za kupovinu igrača da bi opstao, jer si ne možeš bez novaca priuštiti da čekaš sadašnje nadarene kadete. Ovdje to nije uzeto u obzir i zato se događaju stvari koje se događaju.
KP: Zašto je po vama došlo do sukoba tektonskih razmjera u NK Karlovcu?
KK: Znam da će zvučati paradoksalno, ali mislim da je predsjednik Turković suštinski u pravu. Razumijem gnjev navijača i respektiram činjenicu da je Pamić odradio svoj trenerski posao kako treba. On je taj posao odradio za novac, da ne bi netko mislio da je tu došao iz humanitarnih razloga, i to je u redu, čovjek od toga živi. Zašto je Turković načelno u pravu? Jednostavno, sve je išlo glatko dok je bilo novaca, sad kad ih nema treba rezati troškove. Pod svaku cijenu, odlukom da se otpuste neki igrači, da se smanje plaće igračima koje nisu male. Slažem se da je bolje napraviti takve rezove i biti 14., a ne peti, nego skroz financijski propasti. Drugi je problem što je tu političku volju Turković izveo kako je izveo. Nikada u životu nije nešto slično vodio i nije čudo da se ponaša kao slon u trgovini s porculanom. O taštinama uključenih ljudi ne bih govorio jer ih ne poznajem dovoljno.
KP: Mislite da bi se klub bez rezova financijski stropoštao?
KK: Bojim se da će se svejedno stropoštati.
KP: Hoće li biti posljedica za karlovački sport općenito?
KK: U početku je bilo sve dobro. Ostali sportovi nisu bili zakinuti, to moram priznati, jer je bilo novaca i postojalo je jako političko zaleđe. I sam je Marčetić kao direktor kluba rekao da je nogometni prvoligaš projekt HDZ-a. Kad je sve išlo dobro onda je HDZ bio zaslužan za uspjeh, a sad kad bi trebalo odgovarati za dugove i štetne ugovore nitko više nema pojma o ničemu. Kad se dođe do situacije da novca više nema kao prije, a došlo se, jer političar koji stoji iza svega toga više nema istu moć kao prije, bit će svi drugi krivi i uzimat će se od drugih da bi nogomet zakrpao svoje rupe. Tek sad će svi drugi ispaštati. Pritisak na tvrtke koje mogu pomoći je velik, čak i oni koji su bili sponzori manjim sportovima, sad moraju dati prije svega NK Karlovcu. Drugima su danas vrata zatvorena više nego ikad. Konkretno, i naš klub je na više strana imao sitnije sponzorske ugovore s jakim karlovačkim tvrtkama. Sad ih nemamo. Ne tvrdim da im je netko rekao da nam više ne daju, ali takve su stvari pouzdano povezane s nogometom.
KP: Znači li to da je projekt nogometnog prvoligaša prekrupan za Karlovac, da nema kapaciteta da ga podnese?
KK: Smatram da je tako. Tako to ide kad se ne konzultira struka. Nitko nije pitao Karlovačku športsku zajednicu koji bi to bili realni okviri za jedan takav projekt. Prije pet godina na Gradskom vijeću sam predložio da se najbolji klubovi iz rukometa, košarke i nogometa privatiziraju, da se ide u model kako je to sad napravio Hajduk, u registraciju sportskih dioničkih društava. Pa onda neka Grad sa svojim tvrtkama bude u vlasničkoj strukturi, pa će se na vijeću moći razgovarati o sportskoj politici takvih klubova, utrošenim sredstvima i predsjedniku, a ne da se događa ovo što se događa s NK Karlovcem. Sve bi bilo transparentnije. Da se vratim na pitanje, Grad Karlovac realno ne može izdržati financiranje ovako skupog pogona. Ja sad ponovno pitam, tko je donio odluku da se u tako nešto uđe i tko će snositi odgovornost za nastale dugove? Čitam danas u novinama da je Košarkaški klub Cedevita došao do Final foura Eurokupa pred 15 tisuća gledatelja u Madridu s godišnjim budžetom od 1,3 milijuna eura, što je manje od godišnjeg budžeta NK Karlovca. Mislim da treba biti realan i reći da prvoligaški nogomet Karlovac puno košta, a malo donosi. S time novcem u rukometu, košarci ili odbojci imali bi respektabilnog predstavnika na europskoj razini i čekalo bi se u redu za karte. Bio sam na par utakmica “Karlovca” i nije bilo više od 500-600 ljudi koliko god neki željeli da u novinama izađe da ih je bilo 1500.
KP: Ako je projekt bio nerealan, zašto nikad nismo čuli neko kritičko upozorenje iz gradske krovne sportske organizacije, KŠZ-a?
KK: U tome jest najveći problem. Realno gledajući, Karlovačka športska zajednica svela se na podružnicu vladajuće stranke i kako oni kažu, tako mora biti. Pojasnit ću to na slučaju reflektora na stadionu, koji su građeni zbog nerazumne odluke udruženja prvoligaša da svaki prvoligaški stadion mora imati reflektore. Gledao sam s 80 tisuća drugih ljudi utakmicu između Manchestera i Arsenala u 2 popodne, a u Hrvatskoj se utakmice igraju u 8 navečer po zimi na minus pet. Van pameti. Ako se već nije pokušalo urazumiti HNS da se izbjegnu takve nebuloze, zašto je gradnja reflektora stavljena pod stavku proračuna za sport? Nijedan infrastrukturni zahvat u sportu prije toga nije stavljen pod stavku sporta. U ovom slučaju tako je napravljeno jer je politika naredila, a KŠZ šutke prihvatila plan da oni garantiraju milijunski kredit za reflektore. Kad je proračun ove godine drastično smanjen, pa i stavka sporta, dio koji se odnosi na milijunski kredit nije se mogao dirati. Svi su oštećeni takvom odlukom. KŠZ je politizirana do srži i njen predsjednik Zdravko Marčetić je apsolutna kriva osoba na toj poziciji. Genijalno je funkcionirao po programu “ja ću vam svima dati više novaca” dok je novaca bilo, a sad smo došli do apsurdne situacije da se sredstva za sportske klubove režu 50 posto. I Željko Šančić kao predsjednik KŠZ-a je bio u HDZ-u, ali kad bi ušao u sportsku dvoranu ili stadion, politika je ostajala vani. Svi su radili za sport i svi su branili njegovu autonomnost.
KP: Što bi trebalo učiniti da se stvari promijene nabolje?
KK: Svakako je da nam nedostaje strategija razvoja sporta. Nedostaje nam i jasno određivanje prioriteta. Nemam ništa protiv toga da NK Karlovac igra i Ligu prvaka, ali za tako nešto treba naći dugoročnog strateškog partnera kao što ga je trebalo naći i ovaj put, a ne ići po inerciji grlom u jagode. Drugi je put da smo radili super 20 godina i razvijali vlastite igrače, pa onda dodamo 5-6 sa strane, što nije slučaj. Pogledajmo kako stvari stoje vani. Prvoligaški nogomet se igra u pravilu u najvećim i najbogatijim gradovima, kod košarke se već nađe neko manje središte, u rukometu je to čest slučaj, vrhunski odbojkaški klubovi znaju doći iz malih sredina zato jer nije potreban toliki novac za veliki rezultat. Trebamo realno sagledati gdje nam je mjesto i što zapravo želimo.