Kako zanimljivo, jedan splet neobičnih i nikad do kraja razjašnjenih financijskih transakcija mogli bi na kraju pokriti svu ignoranciju, krive procjene, političku neodlučnost, nesposobnost, nedopustivo favoriziranje privatnog nad općim, sve laži svih gradskih vlasti od 1991. naovamo. Riječ je dakako o slučaju hotela Korana koji će ne političkom voljom, nego igrom slučaja, uz malo sreće ipak dobiti novog vlasnika. Kakav god da bude, goreg od dosadašnjeg ne može dobiti, “samo” je pitanje političke volje da se novom vlasniku napokon strogo ograniči spektar djelovanja na dva prilično jednostavna koraka. Prvo, ukloniti ruševinu, i drugo, izgraditi primjereni hotelski sadržaj u razumnom roku. Iako se početkom ove godine gradonačelnik Jelić prijetio apstraktnom novom vlasniku da će upotrijebiti sve svoje moći da se tom potencijalnom vrijednom parcelom ne manipulira, na osnovu nepoduzimanja konkretnih radnji u cilju provođenja javnog interesa i predizbornih obmana u njegovo doba pa unatrag sve do prvotne pljačke i devastacije 1991. godine, imamo se razloga pribojavati da će stvari poslije promjene vlasnika ići glatko. Istina je da je hotel na početku rata stradao od granata, ali ne ništa manje od sportske dvorane 50 metara dalje. Dvorana je sačuvana i ostaje i dalje jedan od najreprezentativnijih objekata ikad izgrađenih u Karlovcu, a hotel je pod sličnim uvjetima temeljito popljačkan, onako sistematski i u ešalonima. Pod upravljanjem vojskom su odnesene najvrjednije stvari, a kasnije je išlo lako, ljudski su ga “termiti” počistili do razine skoro bezvrijednih stvari, pločica, starih štekera i kvaka. Zna se pod kontrolom kojih jedinica je bio hotel i tko su bili zapovjednici, no koliko je poznato ni hotelsko poduzeće “Korana”, niti bilo koja gradska vlast do danas nije podigla kaznenu prijavu, povukla pitanje zapovjedne odgovornosti u HV-u i MORH-u za ovu pljačku ili pokušala ishoditi neku odštetu. U kasnijem razdoblju išlo je od lošeg prema goremu, bolje se i ne sjećati političko-građevinske groteske s Beta inžinjeringom. U doba vlasništva obitelji Akiki bilo je vidljivo samo to da gradske vlasti nemaju ili volje ili sposobnosti – a možda i oboje – da privatnog vlasnika natjeraju da ili počne raditi nešto osim izvlačiti novac iz tamošnjeg kafića i odašiljača mobilnih operatera, ili ga razvlaste. Ne samo da nije poduzeto ništa, nebriga vlasnika je čak i nagrađena time da su sve ovo vrijeme oslobođeni plaćanja komunalne naknade pod nebuloznim objašnjenjem da objekt nije u funkciji i ne služi svrsi. Ali zato kad su se približavali izbori, hotel je uvijek bio zahvalni objekt da se zaigra na emocije Karlovčana, baš kao i u slučaju bazena kojeg barem nema pa ne može ni nagrđivati grad kao betonska ruina na Korani. Sjećamo se tako da je 2009. u ovo vrijeme, deset dana prije lokalnih izbora održana press konferencija HDZ-a gdje je Daliborka Jurković slavodobitno objavila kako je Hotel Korana prodan, i naglasila kako je najzaslužniji za taj posao kandidat HDZ-a za gradonačelnika Damir Jelić. I on sam je medijima potvrdio tu informaciju čija je vatrica podgrijavana taman dok izbori ne prođu. Nikad kasnije nismo čuli smisleno objašnjenje gdje je zapelo s tom bombastičnom najavom, a kamoli ispriku političara koji su bezobrazno birače pretvorili u stoku sitnog zuba.
I današnja dražba na sudu potvrdila je koliko je to bila masna predizborna laž, jer prošlo je dvije godine, a s micanjem stvari s mrtve točke vlast nema baš nikakve veze, već čudni financijski aranžman poduzeća “Korana” zbog kojeg je ruševina hotela došla na bubanj. Naime, proces ovrhe pokrenuo je Fond za razvoj i zapošljavanje koji je preko Credo banke 2007. odobrio kreditnu liniju od skoro 15 milijuna kuna za tvrtku Mupera iz Solina, a koja je nekim čudom kao zalog za kredit osigurala nesretni hotel preko poduzeća “Korana” . Mupera je lihtenštajnska tvrtka koja je uspjela isplatiti nešto više od 4 milijuna kuna kredita i isparila…Uglavnom, od traganja za logikom poslovnih veza i odluka u vezi ovog slučaja na kraju samo može zaboljeti glava.
Jedna druga logika govori da je današnja propala dražba očekivana, jer prema zakonu na drugoj dražbi početna cijena će biti tek trećina od 32, 4 milijuna kuna procijenjene vrijednosti. Iskreno se nadamo da su istinita nagađanja kako postoje investitori koji će se prijaviti na drugu dražbu i raspetljati ovaj gordijski čvor kojeg nije uspjela niti jedna gradska vlast dosad. Jednako iskreno se nadamo da su političari, od gradonačelnika do bivših ministara učinili sve u mjesecima otkad je najavljena dražba da i sami potaknu investitore da se jave i privedu lokaciju željenoj svrsi. Nadamo se da su se rastrčali po Münchenu i počasnog građanina Karlovca Horsta Reiffa iskoristili da zainteresira bavarske čestite poduzetnike za ulaganje, da je Branko Vukelić iskoristio svoj ugled u sferama najviše hrvatske politike i razgovarao s potencijalnim ulagačima, da je Zlatko Kuzman pustio glas kroz kanale poslovnih veza koje je morao izgraditi u dugim godinama na čelu gospodarske komore, te tihe, samozatajne, da ne kažemo samozadovoljne institucije. Ne bi bilo loše, iako nije riječ o gradskoj imovini, ali je top prioritet, da Grad plati i neki oglas u nacionalnom mediju kako bi se privuklo što više zainteresiranih na drugoj licitaciji. Možda je Grad već osigurao strateškog partnera, a možda iz vlasti nitko nije napravio ništa konkretno. Ne bi bilo prvi put. Ali, mi ne znamo što je istina, samo nagađamo jer se i u ovako važnom pitanju od općeg gradskog interesa vlast ponaša kao tajna služba. Nažalost, nije joj prvi put.