Miro Škrgatić, doslovno otjeran s mjesta gradonačelnika Karlovca
u Zagreb prije četiri godine, nije mogao zamisliti slađu moralnu
i političku satisfakciju od one jučer u Večernjaku. Iako je
sličica bila malena, a opis kratak, kalkulacija dobro upućene
novinarke o tome da bi u slučaju pobjede HDZ-a na izborima krajem
godine dio novog kabineta Jadranke Kosor bio i Škrgatić kao
zamjena za Kalmetu u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture,
izgledala je velika kao kuća. Bez obzira što ovako kompromitirani
HDZ u ovako moralno i gospodarski dotučenoj zemlji ima
minijaturne šanse da dobije naklonost birača i što novinarski
tekst ne znači automatski da bi Škrgatić i bio imenovan za
ministra.
Nekadašnjeg pročelnika za infrastrukturna pitanja u eri
gradonačelnika Vukelića tadašnja oporba nije previše cijenila,
dapače, njemu su uz Vukelića na dušu stavljali teret amenovanje
oporbi sumnjivih i čudnih infrastrukturnih poslova i odluka, od
uređenja famoznog poprišta Dana piva do urbanističkih devastacija
u Novom centru. Nije stoga bilo čudno da je u vrijeme Johine
vladavine Škrgatić razvlašten i torpediran na tavan gradske
uprave, tu svojevrsnu magareću klupu za nevažne i stranački
nepodobne čiji sastav ovisi o tome tko je trenutno na vlasti. Kad
više nije išlo, HDZ je za njega napravio mjesta u Županiji, tamo
se bavio ROP-om i čekao priliku da vrati milo za drago garnituri
koja ga je u gradu detronizirala. Možda zbog nakupljenih osobnih
animoziteta, Škrgatić je kao magloviti kandidat HDZ-a (vrlo kasno
je decidirano objavljeno da će on biti gradonačelnik) 2005. sasuo
drvlje i kamenje na jednu ne briljantnu, ali nelošu vlast,
posebno ako se uzme u obzir da je poslije podneva sklonost
alkoholu narušavala poslovnu efikasnost njenog vrha. Tako tvrd
vokabular, često uvredljiv i ispod granice političke
korektnosti kao Škrgatićev, nije koristio nitko niti prije niti
poslije u niti jednoj kampanji za lokalnu vlast. I nije bio
dovoljan, HSS-ovka Sanja Katić je morala pasti na slapu,
penzioner Ivan Tudić završiti u bolnici da bi voda potekla na
HDZ-ov mlin. U jednoj igri s nizom grubih faulova u smislu
poštivanja demokratske procedure, SDP se ispostavio kao nedorasli
i naivni protivnik.
No Škrgatić je dolaskom u gradonačelničku fotelju prestao
produbljivati sukobe, čak je s vremenom pokazivao namjeru da
smanji HDZ-ovo iritantno inzistiranje na negativnoj selekciji i
postajao otvoren prema ljudima od struke izvan HDZ-ovog kruga.
Neće proći dugo, a jedno takvo soliranje u karlovačkom HDZ-u će
biti proglašeno herezom. Bilo je dovoljno da Škrgatić inzistira
da se na čelo Gradske knjižnice postavi osoba od struke koja nije
simpatizer HDZ-a da se njegov mandat naprasno prekine. Iako je
službeno opravdanje bilo da Škrgatić odlazi na državnu razinu
pomoći stranci i posredno gradu, bliže je istini da je Škrgatić u
Gradskom vijeću nakon što je predložio svoje rješenje za
knjižnicu doživio klasično izglasavanje nepovjerenja HDZ-ovim
jednoglasnim glasanjem protiv. Škrgatić je brzo naučio
lekciju, pregrizao jezik, nije izgledao uvrijeđeno, nije
difamirao HDZ, sve upakirao u blagoglagoljivo opravdanje. Jednom
riječju, u jednoj poziciji između stoicizma i oportunizma
progutao gorku pilulu i poraz pretvorio u priliku za novo
napredovanje. Nakon napada svojeglavosti ipak se potvrdio kao
vojnik partije, sklonjen je na nevažnu, ali fino plaćenu sinekuru
u Ministarstvo gospodarstva kod ministra Vukelića koji mu je i
nasapunao dasku kod smjenjivanja s gradonačelničkog mjesta. Nekih
se totalitarističkih navika jednostavno teško odreći.
Onda smo saznali da taj arhitekt po struci s puno kilometara u
nogama što se tiče komunalnih i infrastrukturnih poslova imenovan
u Upravu tvrtke Autocesta Zagreb-Rijeka, pa da je na prijedlog
Vlade krajem 2009. imenovan i predsjednikom Uprave. Sad se
spominje kao kandidat za ministra u važnom sektoru. Nešto tu ne
valja, dobar je za Vladu, a nije dovoljno dobar za Karlovac.
Škrgatić je bio, uz također iz Karlovca nogiranog Željka Gojšića,
čovjek najsnažnije retorike u karlovačkom HDZ-u koliko nam
sjećanje služi, možda je time osvojio državni vrh. Možda se
pokazao kooperativnim, možda stručnim, ali i kod najgore vlasti u
krug kandidata za ministra ne dolazi se bez kvaliteta. Znamo samo
da se Škrgatić distancirao od lokalnog HDZ-a koji ga je odbacio i
Karlovca u četiri godine otkako je u Zagrebu bio prisiljen
ganjati karijeru. S druge strane, ne možemo znati što bi bilo da
je ostao gradonačelnik i vodio Karlovac umjesto loše i bezidejne
vlasti kakvu sada imamo. Ki bi da bi, rekao bi Tuđman. I to
nažalost vrijedi i za futur, ne samo za prošlost. Naime,
bilo bi lijepo imati ministra mora, prometa i veza iz Karlovca.
Koliko bi lakše i brže riješili gradski prsten, željezničku
stanicu u Novom centru i još dosta toga što lokalna vlast nikako
da zgotovi ili izlobira. Ali ništa od toga. Kao što je naznačeno
na početku, Škrgatićeva “nominacija” više znači njemu kao moralna
satisfakcija i knedla u grlu stranačkim kolegama iz Karlovca koji
su ga se olako riješili, nego stvarna mogućnost. A s one druge,
oporbene strane koja mora gadno zabrljati da izgubi izbore, među
ministarskim kandidatima nema ni “K” od Karlovčana. Nažalost, za
razliku od HDZ-a, po nacionalnoj promociji karlovačkih kadrova
središnjici SDP-a Karlovac je 13. prase. Ili tu negdje.