Kad je na prošloj sjednici Gradskog vijeća Krunoslav Karin
upozorio na pretjeranu revnost policije u provođenju zakona
kad su u pitanju biciklisti kao čovjek kojem vožnja biciklizmom
nije pitanje nužde već svjetonazora i životnog stila, nisam imao
posebnu potrebu razmišljati o tom problemu jer se priča o dvije
tisuće kuna kazne za prekršaj na biciklu činila kao eksces,
a ne pravilo. Uvjerenje je pojačavala činjenica da sam tih
dana vozeći se kroz “zabranjenu” Radićevu i perivoj na
potezu od Papas bara do Edisona i dalje, više puta naletio na
policajce koji su samo diskretno krenuli pogled u stranu vidjevši
valjda da bicikl pred njima ide otprilike brzinom pješaka i ne
predstavlja nikakvu opasnost za šetače. Uostalom, tamo još od
socijalizma i pokojeg frustriranog milicijskog sadista koji je
guštao u šamaranju djece u prometnom prekršaju i doživljavao
ekstazu s pištanjem zraka ispuštenog kroz odvrnute ventile, nikad
nisam zaradio kaznu na biciklu. A na biciklu sam petkom i svetom,
a objektivno u prometnom prekršaju – ako ćemo se strogo držati
propisa – gotovo jednako često.
No u narednim danima, u neobaveznim razgovorima o toj temi s
širim društvom koje se također ne skida s bicikla, čulo se
dovoljno biciklističkih naricaljki blueserske tuge i gorčine
za zaključak kako visoke novčane kazne biciklistima nisu
neka vrsta urbane legende, već (pre)česta stvarnost. Svakako je
najbizarnija ona o dečku koji je, prema njegovim riječima,
nedavno vozio ulazio u jednosmjernu Ulicu Tina Ujevića uz Toplanu
prema zadnjoj strani Tržnice. Iako uz Toplanu postoji proširenje
ulice i vožnja biciklom nikog ne dovodi u opasnost, zakon je
zakon, policija neumoljiva, a kazna za vožnju u suprotnom pravcu
bolno visoka – 2 tisuće kuna.
S Radićevom je slična situacija, biciklist koji naleti na previše
revnog policajca mogao bi ostati olakšan za petsto kuna jer je po
Zakonu o sigurnosti prometa na cestama vožnja biciklom u
pješačkoj zoni zabranjena i taj je propis jači od možebitnih
gradskih uredbi kojima se dodatno regulira promet. Koliko je
poznato, cijela je povijesna Zvijezda pješačka zona s nizom
neobičnih iznimki primjetnih u praksi koje ukazuju da su
biciklisti u tumačenju zakona mnogo više zakinuti od vozača
automobila. Naime, osim Radićeve ulice, gotovo sve druge su
zatrpane automobilima, u toj pješačkoj zoni uredno su ucrtana
parkirna mjesta u ulicama gdje se automobili zapravo ne bi smjeli
kretati izuzev stanara, ulice označene znakovima i strelicama i
tamo gdje prometa ne bi smjelo biti. U Zvijezdi zapravo
vlada neka vrsta kontroliranog prometnog kaosa koji se uvelike
tolerira. Kad mogu automobili, nema logike da policajci napišu
ijednu kaznu za vožnju biciklom Radićevom i okolnim ulicama, osim
ako nije riječ o očiglednom divljanju na biciklu. I u drugim
gradovima kontinentalne Hrvatske ima sličnih problema. U Zagrebu
i Varaždinu posebno gdje također u posljednje vrijeme postoji
snažan pritisak javnosti na policiju da malo “olabavi” po pitanju
globljenja bicikliranja kroz pješačke zone. I primjeri iz
europskih metropola sugeriraju da se i tamo biciklisti bore
za svoje mjesto pod suncem pješačkih zona, ali su solucije
civiliziranije od naših. Tako se da pronaći na internetu da su
recimo u Barceloni ili britanskim velikim gradovima na snazi
zabrane vožnje po pješačkim zonama, ali se navodi da policija na
određenim punktovima bicikliste ne kažnjava, već isključivo
upozorava da siđu s bicikla kako ne bi ugrožavali pješake. Ali to
rade samo u pješačkim “mravinjacima” iznimnoj gužvi metropola,
tamo gdje su prolaznici rijetki nema kontrole. Naravno da
je logično da vožnja, recimo, načepljenim zagrebačkim
Cvjetnim trgom nije poželjna, ali Karlovac… Zvijezda je polumrtva
i poluprazna i svako naplaćivanje kazne za vožnju na biciklu je
prije iritantna represija daleko od zdravog policijskog mota
“zaštiti i služi”, negoliracionalno provođenje zakona.
Iako je ova priča u domeni policije, civilna vlast u gradu gotovo
idealnom za vožnju biciklom čini premalo da olakša biciklistima i
da promovira vožnju biciklom kao zdrav, moderan, ekološki…,
postindustrijski način prometovanja. Situacija je s označenim
stazama bolja nego prije 20-ak godina, u to nema sumnje. Ali
posao je daleko od kompletiranog. Ne samo zato jer nakon što se
staza naprasno prekine biciklist više nije siguran je li u
prekršaju, već i zbog opće prometne kulture. Staze postoje, ali
znaju biti zakrčene svim i svačim, od parkiranih automobila do
samih stalaka za bicikle, a o tome da se dobar dio pješaka nikako
ne može naučiti da ne hoda po biciklističkim stazama da ne
govorimo. Naravno, nitko ne traži da se kažnjavaju pješaci u tom
“prekršaju” koji može biti opasan, ali potrebno je stalno
educirati i upozoravati. I učiti toleranciji jer se
navike ne usvajaju preko noći. Kažnjavanje je najsirovija i
zadnja solucija. Kad govorimo o vožnji biciklom, problem je i
svjetonazorski. Bicikl u malograđana može biti simbol prošlih
vremena siromaštva koje treba zaboraviti, nešto ispod razine,
nužnost najnižih slojeva društva zato jer za bolje nemaju. I
takav se stav često podsvjesno i nenamjerno na simboličkoj razini
nameće iz sfera koje bi možda trebale isto tako simbolički
sugerirati da je, karikirano, spušteni BMW s
kromiranim felgama odraz siromaštva duha.
Da se to naslutiti već na ulazu u Gradsku upravu; s jedne strane
je cijeli Strossmayerov trg prekriven automobilima za koje je
djelatnicima Grada plaćen parking, a desno od ulaza između
žardinjere, velike čikobernice i još jednog parkirnog mjesta za
službeno vozilo Grada, stiješnjen stoji stalak za svega 4-5
bicikala. U naprednijim društvima Skandinavije, Zapadne Europe,
Švicarske dio poslodavaca kupuje djelatnicima bicikle (napravila
je to i hrvatska Coca Cola ove godine), čak i dodacima na plaću
motivira djelatnike da umjesto automobila izaberu bicikl kao
prijevozno sredstvo do posla. Kod nas – ako samo uzmemo u obzir
samo taj detalj besplatnog parkiranja par metara od gradske
uprave – kao da potiču na upravo suprotno. Poslije i prije
sjedenja u uredu, još sjedenja u autu. A ako vam padne na pamet
da na posao dođete biciklom, uvijek je tu i opasnost da vas iza
ćoška u pustoj ulici pješačke zone zaskoči revna policija, uzme
vam 500 kuna i ubije svaku želju da pedaliranjem i podizanjem
pulsa pokušate živjeti zdravije.