Po prvi puta u stoljetnoj povijesti karlovačkog biciklizma stigle su dvije ranndounerske medalje. Pothvat je tim veći jer od ukupno prvih četiri medalje koje su osvojili hrvatski biciklisti dvije stižu u Karlovačku županiju. Ino Cvitešić (Karlovac) i Alen Moše (Duga Resa) startali su među 6000 biciklista iz cijeloga svijeta. Od 21. do 25. kolovoza odovozili su 1400 kilometara i uspjeli završiti trku za za 80 sati i 11 minuta. Avanturu života, kako su nazvali svoj pothvat, za KAportal.hr detaljno je opisao Karlovčanin Ino Cvitešić:
“Za razliku od prvih ranndounera iz 1891. godine mi smo vozili po određenim pravilima i to prema “road booku” obilazeći kontrolne točke unutar zadanog vremena. Na putu vam ne smije pomagati nitko osim na kontrolnim točkama. Uz vas su tek kolege randonneuri koji će vam uvijek rado pomoći. Ako ste žedni ili gladni, duž cijelog puta uz cestu uvijek ima dobrih i veselih ljudi koji vam nude vodu, kavu, kolače… Svi navijaju i plješću makar vas nikad nisu vidjeli ni upoznali. I tako je cijeli dan i noć jer se vozi i po danu i po noći i po suncu i po kiši koje prema našem iskustvu, u Bretagni zaista ne nedostaje. E da, i ne može bilo tko doći u Pariz i reći: i ja bih. Za kvalifikaciju je potrebno u jednoj godini odvoziti prijavljene vožnje kod Audax club od 200, 300, 400 i 600 km. I sve to po istim pravilima: road book, kontrolne točke, time limit.
Prije nekoliko godina sam počeo sa 200 km u “deželi” jer se takve vožnje tada nisu organizirale u Hrvatskoj. No, situacija se izmijenila pa sam ove godine odvozio kod nas 200 km pa 300 i 400 i mislio sam da je to to, ali me kolega zamolio da mu pravim društvo u Mađarskoj gdje je trebalo napraviti tri kruga oko Balatona ,tj. 626 km. Kako nisam bio tamo od vremena popularnih kupovina sira i kobasa, mislio sam da bi bilo dobro vidjeti što je u Mađarskoj novo. Tamo sam upoznao Jean Marie, za kojeg je moja žena cijelo vrijeme dok smo razmjenjivali mailove oko mog dolaska u Siofok, mislila da se radi o nekoj Mađarici.
On mi je, kako se kaže “bacio bubu uho” da dođem u Pariz. I tako je sve krenulo, u potrazi za sponzorima pomogla je i obitelj i kolege sa posla i susjedi. Svaki dan su se redale vožnje, treninzi na biciklu – ponekad 80 km, ponekad 180, a najčešće 150 km. Dnevno.
Brzo je došao 19. kolovoza. Učvrstili smo bicikl na krov, potrpali stvari u auto pa pravac Zagreb gdje je čekao kamper i ostatak vesele družine koju su u Parizu zvali team Croatie . Nakon petnaestak sati vožnje preko Njemačke stigli smo u Saint-Quentin-en-Yuelines – novi gradić koji je pred 25 godina izgrađen kao predgrađe Pariza, a sada je tri puta veći od Karlovca. Tu je bio start i cilj naše biciklističke avanture. Poslije podne izvšili smo prijavu, slikali se sa Japancima (slika desno) i obavili tehnički pregled bicikala te nervozno čekali sutrašnji dan. Iste je večeri priređen svečani doček i program na francuskom koji nismo razumjeli, ali dvadesetminutni vatromet je bio veličanstven. U noći kiša…. do jutra.
Ujutro trening na biciklu do trgovačkog centra sa kafićem, wc-om i naravno francuskim kruhom za sendviče. Dan provodimo u pripremama za start. U 19.40. nas četvorica konačno krećemo, jedino Ares šalje SMS da je ostao u zadnjoj grupi i da će nas stići. Četiristotinjak biciklista kreće i voditelj programa nas još jednom pozdravlja sa Team Croatie uz pljesak jači nego ostalima.
Kolona lagano ubrzava na nekih 35 km na sat i polako se odvajaju grupice. Mi nastavljamo istom brzinom i na svakoj uzbrdici prestižemo dvadeset – trideset biciklista. Alen broji i na 40 km smo prestigli više od 370 biciklista. To mi je postalo malo sumnjivo jer smo u Mađarskoj vozili umjerenijim tempom. Prolazimo težom dionicom i počinju se javljati problemi ljudima koji se nisu dobro pripremili, stoje sa strane i krpaju gume, a noć se spušta.
Mi, na svu sreću, nismo imali tehničkih problema. Idemo dalje, prolazimo prvu kontrolnu točku i žurimo se prema drugoj gdje nas čeka kamper sa našom vjernom pratnjom. Počinje i noćna kiša i ja navlačim nepromočive grijače na ruke (ipak sam ja malo stariji), a neki voze dalje bez rukava. Oduševljavaju me ljudi sa strane koji plješću i bodre nas sa “bon courage”.
Pred jutro u mraku miriši kava, tko želi može stati,popiti kavu, uzeti kolač i dopuniti si vodu. Predobro nam ide: najprije smo mislili da ćemo stati na 400 km i odmoriti se, ali mijenjamo plan i idemo dalje prema Brestu, slikamo se u vožnji, na jednoj nizbrdici uz cestu stoji grupica od šest-sedam gledatelja koji se složno uz vrisku okreću i pokazuju nam gole stražnjice. I to je dio folklora biciklističkih utrka. Približavamo se petstotom kilometru i prvim problemima, jednom se spava, drugom se upalilo hvatište tetive na nozi, a treći zbog premalo tekućine i hladnoće definitivno odustaje od vožnje. Odlučili smo se za odmor, večeru i tri–četiri sata sna.
Do Bresta je ipak ostala još jedna dionica. U jutro stavljamo led na koljena, doručak i ravno u maglu, ali sada puno laganijim tempom. Putem gledamo bicikliste koji su iscrpljeni zaspali u travi uz cestu, nepokriveni i mokri u tankim dresovima. Bilo mi ih je žao i jednostavno nisam mogao slikati ljude u takvoj situaciji. Kroz maglu se spuštamo prema Brestu i onda kako bi bilo interesantnije počinje i kiša. Nailazi kamion i kada vidi kockice na dresu trubi i maše. Na mostu ipak stajemo i jedna slika za uspomenu. Idemo prema kontrolnoj točci i prolazimo pokraj kampera, ali se ne zadržavamo nego idemo dalje i okrećemo se prema Parizu. Naravno odmah počinju usponi jer je cijela trasa valovita, a ceste ne zaobilaze brda nego idu gore–dolje, a moj Polar bilježi uspone od 12 % kojih ima desetak, a one od 7% i ne brojimo. Srećom, rijetko koji uspon je duži od tri – četiri km.
Cijelim putem ljudi uz cestu navijaju i nešto nude, djedica od 70-tak godina dodaje breskve, a ja od djeteta na uzbrdici uzimam nešto poput biskvita sa cimetom i nekim meni neobičnim mirodijama. Takvo zadovoljstvo kod djece se rijetko viđa i zato stajem kod slijedeće grupice, ne zbog gladi i žeđi nego da im se na neki način “odužim” što tu stoje na kiši zbog nas. Ponovno iste slike: pozdravi biciklistima i natpisi u svim bojama 500 km do Pariza, 250 km do Pariza, povici “bon courage” i slično.
Već je mrak i mene boli koljeno pa se odvajam od grupe tražeći najpovoljniju brzinu, ali sam sada siguran da ćemo svi doći do cilja. Na vrhu brda čekam ostale i dalje zajedno osvajamo jedno po jedno brdo dok u daljini nisu zasjala svjetla Pariza. I naravno još jedan dugačak uspon za kraj, a mi komentiramo da tih brda na karti nije bilo. Moj Polar zbraja 9830 metara visinske razlike u ravnoj Francuskoj (to je kao da se trinaest puta popnete iz Senja na Vratnik). I konačno prilaz Parizu, ravnica i nakon 80 sati i 11 minuta onaj zadnji biiip kada se na cilju čipom pređe preko tepiha-čitača. Ovjeravamo brevet kartone i umorni, čak i bezvoljni se slikamo. Nekako još nismo svjesni da smo mi prva četvorica Hrvata koji su završili ovu utrku, ali ne protiv drugih biciklista nego protiv vjetra, kiše, spavanja i kilometara.
Na povratku u Hrvatsku poslije utrke putem sam razmišljao kako se zahvaliti svima koji su nam pomogli savjetom, materijalno, a posebno povjerenjem i razumijevanjem koje nas je motiviralo da izdržimo do kraja. Jedino što im mogu reći je jedno veliko hvala!”
Ino Cvitešić, KAportal.hr