Alfreda Jarrya pisca djela, zapravo groteske Kralj Ubu, mnogi smatraju začetnikom novog angažiranog književnog roda – teatra apsurda. Ukratko kralj nastoji uništiti svoje podanike; bogate da se dočepa njihova bogatstva, a siromašne da mu ne otmu njegovo bogatstvo. Same temelje po drugima postavio je Alfred Camus u svom Mitu o Sizifu. Ukratko bismo mogli svesti cijelu tu stvar na tvrdnju: svijet je kaos u kojem se pojedinac mora osjećati usamljenim i preplašenim. Jednostavno ne možeš pohvatati konce. Sve je postavljeno naglavačke, ne postoji neki red, neka sigurnost, sve postaje apsurd, ma što god pokušavao završava nigdje, sve je neko iščekivanje Becketova Godota koji se neće pojaviti. Ne postoje objašnjenja situacija u kojima živimo, jezik je samo nizanje fraza i klišeja bez pravoga smisla, ako se već nastoji dati smisao sve opet završava u besmislenom lupetanju.
Za mnoge situacije u životu počinje se upotrebljavati pojam “teatar apsurda”, pojam postaje rastezljiv, ali uvijek pogađa bit – nešto što ne spada u neko normalno ponašanje, izražavanje, groteska, što čovjeka zbunjuje, čini ga nesigurnim, izvrnuti red stvari.
Čini mi se da se izvrsno u sve ovo uklapa i naša društvena zbilja u svim segmentima i na svim područjima; svjetovna i ona koju bismo mogli nazvati duhovnom. Ne postoji red stvari koji bi se poštivao, slijedio – nigdje. Sve nekako uvrnuto. Najgore je što zapravo svi pristajemo igrati svoje role u tom teatru apsurda.
Predsjednik nam priča o “novoj pravednosti”, no nije nam rekao što pod tim pojmom misli. Bitno je, izgleda da se onako, nešto novo izbaci u javnost. Ne vjerujem da je Predsjednik mislio na Isusov govor na Gori kada je skovao ovu sintagmu. Ili je ipak kvaka u tom. Bilo bi mi drago, jer bi to značilo da Kristova poruka zahvaća misli i um i onih koji sebe definiraju kao agnostici i da je papa Benedikt u pravu kad je za posjeta Njemačkoj ustvrdio da su mnogi agnostici bliže Bogu od mnogih obih koji se deklariraju kao vjernici.
Predsjednica vlade plaši nas “crvenom opasnošću” zaboravljajući da naš problem nije ideologija – crni, crveni, žuti, već da problemi koje bi ona trebala rješavati nemaju boju. Osim možda što smo pozelenjeli od muke i molimo Boga da se ne pojavi na televiziji, ili ako se pojavi da ne otvori usta.
Iz EU nam stižu vijesti o uklanjanju iz javnosti bilo kakovih vjerskih oznaka, veličini, obliku, težini krastavca, i ostalih jestivih stvari, o ukidanju tituliranja: nema više gospodin, gospođa, drug ili slično…Silvije Tomašević (nema više gospodin) o tome da je pravo javnosti iznad prava pojedinaca. Padaju mi na pamet asocijacije na razne totalitarizme; klasa, nacija, javnost iliti komunizam, nacizam i sekularizam.
Crkva nam priča da je njezina budućnost u malim zajednicama, a istovremeno gradi crkvurine.
Ovih dana, tjedana biti ćemo “počašćeni” hodočasničkim skupinama stranaka, njihovih predstavnika, obasuti obećanjima, planovima, programima. Tko preživi – preživi.
Želim s vama podijeliti svoja razmišljanja, promišljanja, svoj pogled na svijet oko nas, događaje i ljude.