Mnogo se toga promijenilo otkada sam prije skoro godinu dana otišao iz Hrvatske i počeo se snalaziti u Centralnoj Americi, točnije Guatemali; čini mi se da kada bih se sada kojim slučajem vratio da puno toga ne bih prepoznao, iako je mnogo toga (nažalost) ostalo isto.
Kako sada pratim zbivanja u Hrvatskoj uglavnom putem interneta (na svih 100 kanala na mom TV-u Hrvatska je do sada bila dvaput – neki turistički film i vijest o povratku neke rode u Čigoč, epohalno i tako ekološki), najbitnija promjena je izgleda u tome da malo tko od onih koji se pojavljuju na internetu vjeruje da će se zemlja izvući iz debelog blata (kraj staroga plota, i dvije-tri cigle na putu), te da su popustile sve kočnice autocenzure. Oni koji su dojučer rogoborili privatno, sada to čine javno i ne samo u birtiji, a oni koji ni u ludilu ni privatno nebi rekli koju pametnu, sada sve češće priznaju da je doista sve u banani. Onoj Sanaderovoj. I domaći mediji sve manje održavaju virtualnu stvarnost tipa «na svijetu postoji jedno carstvo», pa je sasvim razvidno da su glupave apologije konačno gotove, ma koliko se neki još trudili. Jasno je i da je globalni neoliberalni model otišao kvragu, da su monetarni sustavi lažnoga novca u kolapsu, da je medijski privid demokracije i ljudskih prava jako posrnuo, da nekritički nametani ideali poput EU štucaju (rekao bi Đuro «a bogami i NATO»), a da u tome svemu Hrvatska baulja još uvijek u debeloj maglurini bezidejnosti onih koji bi trebali smisliti nešto. Koji su za to debelo plaćeni. No, ima vremena. Bude i to.
Mene osobno zanima da imam bar neku diplomatsku logistiku domovine, ali malo morgen, ovdje sam kao dvoglava žirafa, leteći nosorog i konvertibilna kuna. Ni Hrvata ni Hrvatske. Kada ovdje sa 10 tisuća km gledam goleme uspjehe hrvatske diplomacije u proteklih 20 godina, mogu ih ukratko sažeti kroz nekoliko opservacija. Kao prvo, nemojte nikome spominjati ni bivše ni sadašnje premijere ni predsjednike, jer za te likove prosječan građanin preko bare nije nikada čuo. Čuli su nešto za rat, ali nisu sigurni kako je završio (dobro, nismo ni mi). Od cijelog sporta glat možete spomenuti Šukera (ali da nije igrao u Realu i on bi bio na vrbi svirala). Plitvice, Dubrovnik, Međugorje? Bogatima možda. Na veliku žalost dijela čitateljstva, mrsko bauk ime Jugoslavije i dalje dobro posluži sa prefiksom «eks» kada želite objasniti da niste ni iz Ukrajine, niti Rusije niti Grčke. Jednako tako za neke asocijacije posluži i Titovo ime. Ups?! Šišaj ga, pa njega je svojevremeno u Meksiku dočekalo 100.000 ljudi na cesti, ne mene… Naravno «Njima s kojima je povijest zapravo počela» jako se gadilo njegovati tekovine nesvrstanosti, pa su se kao tuke okrenuli Washingtonu i Bruxellesu, očekujući ogromne investicije, a oni će ležati i brati lovorike (i ono ispod stola). Po karlovački: tuce investitora punih kao brod otimlje se za hotel, mmmda.
Zato mi je najbliže veleposlanstvo na sjever u Washingtonu, na jug u Santiagu ili Braziliji. Živim u hrvatskoj diplomatskoj rupi promjera cirka 10.000 km. Pa što će nama «od stoljeća sedmoga» nekakvi ofarbani indiosi, bljak. Za utjehu nabrenanima, ni ostale države nastale raspadom Jugoslavije nisu ovdje prisutnije. Nema diplomatskih odnosa, nema kulturne i sportske razmjene, nema ničega, kao da Hrvat svojevremeno nije bio predsjednik Kostarike (a još danas ga štuju kao sveca jer im je napravio agrarnu reformu, pa je i sirotinja nešto dobila, tibokca daj da glasam za njega). Na jedvite sam jade u najvećoj knjižari našao Ivu Andrića na španjolskom, a tako bismo mogli lijepo prevoditi bestselere Nives Celzijus…
Ali itekako se čuje za Češku i Poljsku, Švicarsku, o Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji da i ne pričam. Ovdje ima Kineza, Ukrajinaca, Arapa, raznih Afrikanaca i drugih, te možda tri i pol hrvatske obitelji (to je ona strašna «peronospora» kojom plaše javnost u Hrvatskoj, da će svojim glasovima preokrenuti rezultate izbora, a ne plaćaju porez majkuim). Bi oni, ali nemaju gdje do škrabice. Benevolentno (čitaj – Dudek, kaj si to napravil strela nebeska) se bijah obratio počasnoj konzulici Lijepe Naše u Mexico Cityju, ali mi je sasvim netko drugi u njezino ime odgovorio mailom u kojem je stajalo «Ne pišite ovdje». Na španjolskom. Bez dobar dan. Ili riječi kao što su «hvala», «molim». I takva nedodirljiva osoba zastupa našu zemlju i prezentira njezinu povijest i kulturu. Višestoljetnu uljudbu. I tako se suobraća s državljanom zemlje koju kao fol predstavlja. Kao s bandom.
Utjeha mi je da se niti u HR ne postupa bolje sa Hrvatima i građanima Hrvatske. To se zove «hitrorez», otpile te dok si rekao keks. Em ti utjehe. Uglavnom, kada su mi cijenjeni neimari KA portala ponudili prigodu da nešto pišem, objeručke sam to prihvatio nimalo zastrašen komentatorskom ekipom koja bi gaće zatresla čak i Čaku Norisu (opa, podilaženje). Ukratko, volio bih samo to da se moje lamentacije ne shvate kao soljenje pameti na daljinu i post festum, nego više kao opservacije novopečenog iseljenika kojemu je ipak preokupacija broj jedan naći svoje mjesto u sasvim novome društvu i drugačijem mentalitetu. A ne prodati hotel “Koranu” .
Zapravo, kao da me ovo pisanje vraća, ali ne u prostoru (u HR), nego u vremenu – kada sam kao mlad novinar naučio i prihvatio da javna riječ ide za dobrobit društva, a ne pojedinca. Upravo ono što su nas 20 godina učili da zaboravimo, jer je kao preživjelo. I zato smo sada tu gdje jesmo.
tenango – riječ iz zaboravljenog jezika domorodaca Srednje Amerike koja znači “ovo je mjesto”