Što je omogućilo moje postojanje? Koliko je slučajnosti bilo potrebno da bih ja postojao? Ovo su samo neka od pitanja koja dođu – onako čovjeku, s vremena na vrijeme. Čitajući, slušajući, gledajući ovu zbilju oko nas može se neki čitatelj ovoga teksta upitati; što je ovom došlo, imamo toliko teških i važnih pitanja iz svakodnevice. Na primjer; kako poplatiti sve račune, hoće li danas poskupjeti nešto, hoće li porasti kamate na kredite…i mnoštvo drugih…
Ipak, valja nam se barem na trenutak odmaknuti i postaviti pitanje o sebi, o čovjeku. Upravo su ovi dani dok pohađamo grobove onih koje smo voljeli ili još uvijek volimo, kitimo ih cvijećem, palimo svijeće, stojimo u tišini ili molitvi – da dok nam naviru sjećanja da si i sami postavimo neka pitanja. Groblja nisu samo odlagališta ostataka čovjeka, ona su i točka na kojoj se susreću prošlost, sadašnjost i budućnost. Stojimo u toj točki zahvalni našim pokojnicima da su nam usprkos ljudske ograničenosti, slabosti uspjeli prenijeti vrednote, možda ih nismo uvijek razumjeli, prihvatili, sad s odmakom vremena možda sve vidimo drugačije. Možda tu shvatim da sam ja sam sebi čudesan dar.
Moj profesor Duda rekao je nama studentima da se naši pokojnici neizmjerno raduju kada nas vide s cvijećem, upaljenom svijećom kod groba. Oni su tu s nama, uvijek prisutni na jedan drugi, drugačiji način. Osjete ono što ljude čini ljudima – ljubav, poštovanje, zahvalnost.
Zanimljivo je promatrati kako evolucija djeluje u prirodi, ali isto tako je zanimljivo promatrati evoluciju u kulturi, religiji. Za neke kulture volimo reći da su umrle, nestale, što i nije točno ako pokušamo pažljivo pratiti cijele procese. U novoj nadolazećoj kulturi dobile su novo ime, malo drugačiji oblik. Nije mi cilj sve to naširoko elaborirati: zadržat ću se samo na ovom pred nama: svetkovinom Svih svetih i Dušni dan. Svetkovina Svih svetih susrećemo u kršćana negdje u 4. stoljeću kao spomen na sve one koji su svojim kreposnim životom potvrdili svoju vjeru a nisu službeno proglašeni svetima od strane službene Crkve ili vjernika. Na Dušni dan spominjemo se duša svih pokojnika. Kreatori nove kulture preko odgojnih ustanova, medija zadržavaju vanjsku formu kršćanske kulture ovih blagdana ali mu daju novi smisao i novi sadržaj preimenujući ga u Dan mrtvih, zanemarujući Dušni dan. Na svetkovinu Svih svetih naglasak je bio na euharistijskom slavlju, stoga su stari ovaj dan nazivali i malim Božićem, a pohod grobljima s blagoslovom groblja bio je na Dušni dan. No, bez obzira na sve razlike, tumačenja, različitost uvjerenja ljudi – živih i mrtvih to su dani koji nas sve ujedinjuju u sjećanju i govore nam da smo svi mi samo ljudi pozvani nastaviti ono dobro koje je na moment smrt prekinula. Dobro usađeno u nas od strane naših pokojnih ostalo je u nama ne samo kao sjećanje nego i malo sjeme.