Kad argumenta o tmurnoj političkoj svakodnevnici ponestane, uvijek se može izvesti kakav igrokaz s partizanima i ustašama kako bi se bar nakratko zakamuflirali i zamaglili stvarni problemi koji muče ovu zemlju i njene stanovnike. Teško je drugačije opisati dojam jutrošnjeg hapšenja bivšeg partizana, komunističkog čelnika, najuspješnijeg gradonačelnika Karlovca ikad, komunističkog disidenta iz Hrvatskog proljeća 1971., prvog ministra policije RH, HDZ-ovca, HND-ovca i naposljetku SDSS-ovca, Josipa Boljkovca. Predizborno je vrijeme, ali ova fiksacija ministra Karamarka da razriješi ratne zločine 66 godina nakon završetka 2. svjetskog rata, oživotvorena kroz slike odvođenja jednog starca, opkoljavanja njegove kuće specijalcima s “fantomkama” preko glave i pretraživanjem kuće ne bi li našla nove dokaze, bez obzira što je riječ o standardnoj proceduri, izgleda preapsurdno. Uz prisutnost medija, to nije izgledalo kao diskretna akcija policije, već dobro izrežirana predstava. Bi li 90-godišnjak koji je nedavno operirao kuk mogao izvući snajper iz svoje škrinje uspomena sa slikama Tita, Savke, Tuđmana i još od ponekog političkog idola kojima se davao na raspolaganje, i skupo prodati svoju kožu? Hoće li se pretresom kuće pronaći kakav bizarni trofej, uši ili zlatni zubi žrtava, možda potpisane naredbe za eliminaciju s datumom svibnja 1945. godine? Policijska procedura je u ovom slučaju kontraproduktivna za sustav jer uhićenje, za početak na fenomenološkoj razini izgleda groteskno. No to je najmanji problem u ovoj priči.
Zločin je zločin, ubojstvo je ubojstvo i nikad ne zastarijeva. Doduše, ratni pobjednici pišu povijest i koliko okrutni u svojoj pobjedi bili, njima se donedavno nije ili im se sudilo rijetko. Među onima koji danas likuju što je stari partizan dolijao, puno je žuči proliveno nad uvjerenjem kako je skandalozna činjenica da hrvatski generali iz Domovinskog rata čame u Haagu, a pripadnici su pobjedničke vojske koja je vodila pravedan rat. No ta retorika kod nas za, eufemistički rečeno, revizionistički dio nastrojeni dio hrvatske javnosti i struktura ne vrijedi kad je u pitanju 2. svjetski rat. Za razliku od uljuđenog svijeta gdje nitko ozbiljan i normalan u Japanu i Njemačkoj javno neće reći da su prekomjerna američka bombardiranja njemačkih gradova 1945. ili bacanje atomske bombe na Nagasaki bio prije svega zločin nad civilima s okusom odmazde, a tek onda legitiman način da se što prije okonča krvavi rat.
Boljkovac je iz 2. rata izašao kao pobjednik, a 66 godina kasnije iz dnevnopolitičkih potreba pravdat će se je li tu pobjedu okaljao nevinom krvlju. Ne možemo decidirano tvrditi je li Boljkovac kriv ili ne, ali možemo propitivati motive i moguće posljedice ovakvog procesa. Previše je vremena proteklo, teško je danas biti siguran u vjerodostojnost bilo kojeg svjedoka, a još je upitnije postojanje dokumenata koji bi bez sumnje potkrijepili tezu da je Boljkovac kriv za nečiju smrt. Poslije 66 godina, ako nema čvrste dokumentacije koja inkriminira optuženog, cijeli bi se slučaj mogao svesti na prepričavanje iz druge ili treće ruke, na rekla-kazala. I nije teško pretpostaviti da će ovaj proces, ako ikad dođe do suda, završiti oslobađajućom presudom za Josipa Boljkovca. Ne zato jer će biti nepobitno utvrđeno da je nevin, nego zato jer će nedostajati dokaza. Krajnji rezultat će biti kratkotrajno galvaniziranje desne biračke publike kojoj kruljenje praznih želudaca nadglasava ugodna muzika za uši o uhićenju “stare komunjare i partizančine”. A dugoročno, povijesne ratne sjekire o ustašama i partizanima neće biti zakopane, samo će se otvoriti stare rane. Hrvatska po tom pitanju opet neće doživjeti katarzu, nego novu frustraciju za nove generacije.
Boljkovcu i sličnima se možda trebalo suditi, ali ne 2011., nego 1990. Ako su optužbe u sferi neosudivosti zbog nedostatka dokaza, onda je bilo bolje ne suditi uopće zbog gore spomenutih ratnih sjekira, rana i frustracija. Ali moglo se napraviti puno i bez suđenja 1990., zakonskom lustracijom svih onih koji su bili visoko pozicionirani u represivnom aparatu Jugoslavije, ili samo pripadali tajnim službama. To je za ovisnike o moći vlasti veća kazna od zatvora. Ali onda bi iz javnog života diskvalificirali većinu onih koji su 1990. Republiku Hrvatsku stvarali, počevši od prvog predsjednika Franje Tuđmana, čiji je životni put vrlo sličan Boljkovčevom. I on je bio partizan i komunist, i to još više pozicioniran, pa disident zbog hrvatskog nacionalizma, pa osnivač HDZ-a. Jedino što je Tuđman na vrhuncu svoje komunističke karijere bio general u Beogradu, vodeći sportsko društvo “Partizan”, a Boljkovac je od poljana pod Švarčom kao gradonačelnik u par godina stvorio novi moderni grad.
Hrvatska jednostavno nije imala sreće da kao Češka dobije pisca ili pjesnika za predsjednika i priliku za stvarno novi početak, nego prekaljene oznaše, udbaše, oficire koji su dobro osjećali mehanizme vlasti, a demokraciju slabo ili nikako. Njihova je politička karijera trebala završiti 1990. po sili lustracijskog zakona koji nažalost nikada nije donesen. I onda bi odavno znali je li Boljkovac i slični kriv ili ne, pomirili bi se s avetima prošlosti, a Hrvatska bi danas bila zdravija država.