U Hrvatskoj stanuje sve, samo ne dosada, jedna velika pozornica teatra apsurda, totalni teatar u kojem se izmjenjuju glumci, gledatelji, uloge se mijenjaju iz sata u sat: jednom su to političari, drugi puta novinari, crkvenjaci, športaši, radnici, seljaci, inteligencija svih fela i boja. I ne samo to, cijela je zemlja jedna velika alkemičarska radionica na kojoj na istaknutom mjestu stoji napisano načelo alkemije SOLVE ET COAGULA ili primijenjeno na našu stvarnost – u jednom sve. U jednima sve zlo, u drugima sve dobro. Ma koliko se trudio, ne biti ipak, osjećam se uvučenim u taj teatar, u tu alkemičarsku radionicu, jer jednostavno živim na tom prostoru, živim život u svemu tome i bilo bi pretenciozno sebe izdvojiti iz svega toga. Možda da se sebe ugradim 3D tehnologiju. Tko zna što bi se tada dogodilo i gdje bi se našao. A dotle, valja živjeti sve ovo. Pa tko živ, tko mrtav!
Pratim ovu našu zbilju, i živim je na određeni način i ne mogu nikako spojiti – tko je tu lud ili zbunjen? Da li lud zbunjenog ili obratno (mislim pravi ludim). Ili se neki prave nevještim usprkos samoproglašene vještine u nekim drugim situacijama? Ipak ti ljudi koju, ajde da tako reknemo – predstavljaju onaj učeniji dio javnosti, upućeniji u mnoge situacije i događaje – pogube se u svom alkemičarskom zanosu.
Gledam i slušam svaku večer poput većine vas i ne mogu vjerovati ni očima, ni ušima. Dobro, svaki od nas povremeno nešto bubne, onako bez veze, priznajem omakne se i meni. Ponekad, jednostavno ne možeš iz svoje kože, limitiran si u mnogo čemu i mnogo čime. Znaju onako na TV poredati u krug ili s jedne strane kao ljevičari, s druge desničari – kao da istina ima lijevu i desnu stranu i udri alkemijati. Zanimljivo je primijetiti kako televizija izvrsno prikazuje upravo tu alkemičarsku stranu. Voditeljima su lijevi s lijeve strane, desni s desne, ali kad ih mi gledamo onda nam je obratno. Kada na koncu pod svime podvučeš crtu sve ispada isto.
Svi ćemo se složiti da je ubijanje zarobljenika, civila zločin. Ali ipak ne mora biti isto – zavisi! Ako uhvate našega, procesuiraju, osude onda su tu na djelu neke zavjere, neki mutni razlozi, neke prikrivene zle namjere, ali ako je s druge strane onda je to u redu, tako treba, institucije rade svoj posao. Sve naše reakcije, s bilo koje strane barikade – ishitrene su, plošne, stoga i histerične, lišene racionalnoga. Najvjerojatnije od političara ne možemo očekivati rješenje našeg prokletstva, ne podjele na lijeve ili desne, već desetljetne podjele oko nekih događaja u našoj povijesti. Ali za očekivati je to od akademske zajednice. Tada nepodopštine ne bismo prekrivali plaštem plemenitih djela i ideja. Dokumenti postoje, samo ih treba obraditi, objaviti. Ajmo ljudi, to jednom raščistiti, zatvorimo knjigu. Nedavno sam pročitao zanimljivu rečenicu. Evo kako glasi: Onaj tko je gospodar prošlosti, gospodar je budućnosti. Neka umjesto interesnih klika gospodar prošlosti bude istina.