Šport je oduvijek bio neka vrsta utjehe u kojemu se traži fair play iako ga, nažalost, ima sve manje. U prošlotjednoj kolumni načeo sam temu o predstojećim izborima za laureate karlovačkog športa u 2011. godini. Štoviše, nisam niti pomišljao da bi kolumna koja je prije svega napisana dobronamjerno i s dosta vremenskog odmaka od glasovanja, izazvala toliko “bure” i negodovanje. Ne kod čitatelja već kod onih koji kroje sudbinu športaša, odnosno stvaraju i provode pravila za izbor laureata športa grada na četiri rijeke. Na kraju krajeva, kolumna je samo moje osobno viđenje izbora, usudio bi se reći dugogodišnje iskustvo u športu, koje hvala Bogu nikoga ne obvezuje. Koliko god to nekima u KŠZ nije drago, kao novinaru i kolumnisti obveza mi je ukazati na neke nedosljednosti u izboru za športaša grada. Neshvatljivo je kad dobronamjernu kritiku pojedinci koji su na športskoj poziciji, i imaju utjecaja na izbor, to shvaćaju kao kritizerstvo, a koje to uopće nije. Dakle, šport je neka vrsta utjehe za sve one koji na kraju godine kroz odabir i priznanje osjete da su glasači pravedno vrednovali njihov jednogodišnji učinak na športskim borilištima, a ocjenjuje ga upravo “športska vlada” grada – Upravni odbor i članovi Skupštine Karlovačke športske zajednice…