Zahuktava se predizborno – izborna kampanja, prelijeva se iz šupljeg u prazno, otkriva topla voda, otkopavaju grobnice, hapsi se, sudi, osuđuju se, obećava moguće i nemoguće. Neki nam otkrivaju da živimo u sumraku demokracije a s njima će doći…zaboravljaju da nakon sumraka ne dolazi dan, već noć. Svi smo mi njima ne samo na i u glavi nego i u srcu, oni su tu da bi nama služili, samo zbog nas i našega dobra. Govore o moralu, pravdi, pravu, otkrivaju svoje vizije, naravno da nama bude bolje. Obećavaju onima koji se još nisu rodili, onima na putu, onima koji su se tek rodili, onima koji su prohodali, đacima, studentima, radnicima koji rade i ne primaju plaću, onima otpuštenima, umirovljenicima. Ljudi moji, biti će “meda i mlijeka”. Otkrivaju se zločinačke organizacije, masovne grobnice, zločini, podsjeća se što je tko govorio, tko je gdje s kime bio. Novinari se u službi političko ekonomskih i inih interesnih skupina pretvaraju drekovalje. Drekovaljem zovu u mome zagorje kukca koji se valja u tuđem dreku. Narod se zabavlja obećanjima, aferama, tricama i kučinama. Zauzeli su televiziju, štampu, stupove, drveće, oglasne ploče, zavukli nam se u kuće, stanove. Ne možeš pobjeći od njih ni na wc. I tu su. Hodočaste na Kaptol, ne zato što su vjernici, pobožni ljudi, i tu se dade ušićariti nešto, koji glas – sve dobro dođe. Mi vama ono što je davno trebalo biti sređeno, ali sada pred izbore je to profitabilnije. I tako pred svake izbore. Mi vama neku zgradicu, neku pinkicu, a vi onako; pazite na ateiste, crvene, sve one koji bi našu svetu Crkvu rušili, recite ljudima, onako usput da otvore oči. I svi igramo igru – svaki svoju. Uglavnom dvadesetak godina iste face, s kojom borom više, pokojom vlasi manje, neke dame s više šminke i boje za kosu. Njima izvrsno, nama sve gore.
Karavane raznih boja i fela putuju amo tamo, od grada do grada, od sela do sela, svi ljubazni, nasmiješeni kao nebo u rano jutro dok naviješta krasan sunčani dan. Gledajući njih, slušajući njihove snove postajemo kao oni – i sami sanjajući kako će nam sutra biti bajno. Naravno, samo ako zaokružimo njihovu listu.
U Antigoni stražar mudro izriče misao: “Ne voli nitko loših vijesti glasnika”, Čini se da se ove rečenice drže svi koji ovih tjedana obilaze oko nas. Neće nam reći da je loša vijest da nijedna vlast u 20 godina i nešto nije uspjela napraviti ekonomsku bilancu zemlje. Stoga i nije čudno, jer nema temelja, što nije učinjena strategija ni ekonomskog ni društvenog razvoja zemlje. Dakle nikakvo čudo što je Hrvatska klijentelistički Drpistan počevši od političkih vrhuški, bankarstva, tajkuna, raznih interesnih skupina međusobno povezanih.
Od političara ne očekujem da se bave i da me gnjave tko je gdje što drpio, tko je učinio neki zločin – to je posao pravosuđa. Sto tako ne očekujem od njih da me tumače što se događalo u drugom svjetskom ratu i poslije – to je posao povjesničara i znanstvenika.
Jedan me komentator moje zadnje kolumne upitao kojih bi pet stvari učinio da sam kojim slučajem na vlasti. Odgovorit ću mu:
1. Ekonomska bilanca zemlje.
2. Strategija održivog ekonomskog i društvenog razvoja zemlje.
3. Revalorizacija države ( umjesto sadašnjeg poretka: banke, država, proizvodnja – bilo bi – država, proizvodnja, banke).
4. Reforma obrazovnog sistema ( poticanje onoga što nam treba i osnivanje škole za državne službenike…).
5. Osnivanje investicijskih fondova.